Imam jedan klišej. Naš zamišljeni junak, svakodnevni korisnik neta izađe iz kuće na dnevno svijetlo, počne se smijati i stvarati nova poznanstva u stvarnom svijetu. Uskoro se počinje baviti i rekreativnim oblikom sporta. Napušta lokanje i na poslu ga počinju cijeniti. Konačno postaje svijestan svojih godina i nađe si neku curu koju na kraju i ženi. Sretan je u početku. Nakon drugog djeteta pada u sivilo prosječnosti, koje ga kao i svakog drugog prosječnog čovijeka proguta.
A što se za to vrijeme događa samnom? Jer gorespomenuti uopće nije bitan. Služi samo kao loš uvod. Pričat ću (opet) o meni. Ja pokušavam pobijeć od toga, ali teško je. Društvo malog gradića te odbija razumijet. Rijetki su pojedinci koji slušaju. Za ostale si čudak ako kažeš da ti je dosta opijanja u isključivo muškom društvu i da želiš otići na neko mijesto gdje možeš pričati u miru. Možeš i nagovoriti neke da pođu s tobom, ali...nije to ono pravo. Mjerilo statusa mladih muškaraca kod nas je količina alkohola koji mogu popiti, te učestalost takvih rituala. Okolina me stišće. Na pragu sam da postanem alkoholičarem, a fakultet mi se čini sve daljim s obzirom na zadnje događaje u mom životu. Jebiga, otkrio sam da sam samodestruktivan (ako je ovo uopće riječ). Dosta mi je ljudi zaluđenih nogometom, pivom i kupnjom auta koji usput imaju povremene ispade "domoljublja" u pijanom stanju koje konkurira nacizmu. Ako ne uspijem pobjeći i pustiti ih da žive živote "zamišljenog junaka". Za sve to vrijeme mene nitko nije vidio godinama. Proglašavaju me mrtvim. Ustvari sam član jedne umijetničke kolonije na nekom otoku. Crtam i hvalim se kako mi je super. Ustvari mi je dozlaboga dosadno. Shvaćam da se nikad neću moći skrasiti i bježim sa svom lovom koju sam supio ukrasti iz fonda navedene slikarske kolonije. Policija me traži, ali meni ni traga. Imam savršen alibi. Ja sam mrtav i sad bježim dalje.
Post je objavljen 25.06.2006. u 18:01 sati.