I tako ja sjedim ispred ovog socijalnog kompa dok život trči pokraj mene…
A ne znam što da radim, kako da se trgnem, da ga promijenim…pa rezigniram…lipo čekam da se nešto dogodi…po mogućnosti čudo…al znam da se ništa neće dogoditi…i tako prolazi dan za danom, a ja sjedim i iščekujem nekakvu promjenu, a paučina se polako nakuplja na mojim šupljim kostima…
Da sam barem dečko…da me je Mother Nature obdarila s nečim drugim…da nisam žensko sve bi bilo drugačije…bilo bi onako kako sam željela…
Ali ne, morala sam ispasti cura…žensko, kojemu svi uzimaju za pravo da upravljaju njenim životom…ili onim rupetinama što su ostale od mog života…
Da sam dečko sve bih poslala k vragu, cijeli ovaj svijet, i sve šuplje ljude što ga ispunjavaju i koji misle da su središte tog istog idiotskog svijeta…ali ne mogu, jer sam žensko, i ako se onda potrudim učiniti nešto za sebe svi misle da sa mnom nije nešto u redu, da sam luda, poremećena, ….ali što je normalno? Svi su nenormalni, i profesori, i roditelji, i djeca, i starci, i oni što prodaju u trgovinama, i oni što sjede na klupicama, i oni što se igraju doktora, i oni na televiziji, i oni ispred nje, i oni na novinama, i oni što ih čitaju….cijeli svijet je ništa drugo nego jedna veeeelika ludara!!!a mi svi smo pacijenti …kritični i beznadni slučajevi….svi mi…i ja? Pa naravno i ja. I ti .Pa što se sad ljutiš, kad znaš da sam u pravu. Pogledaj se u ogledalo pa ćeš vidjet da si isti ko i oni što lupaju glavom u zidove u ludnicama, samo što ti to vješto sakrivaš. Jesam li u pravu? Sigurno je naporno svaki dan živjeti u laži…pretvarati se da si netko drugi…jako naporno. Ja to znam, i ja sam takva…to me ubija…polako i temeljito me kopa dok ne dođe do kraja… tako je i s tobom , i s njim, i sa svima… jebeni život ispunjen stalnom glumom i lažima, pretvaranjem, licemjerjem….svi zaslužujemo po nekoliko Oscara za naše sporedne i glavne uloge… što nisam u pravu?…
Post je objavljen 25.06.2006. u 15:01 sati.