Gledam ovaj prazan komad papira i ne znam kako početi… pitate se što? Pa… svoj životopis, biografiju, nazovite to kako hoćete… Uglavnom, i ne bi se puno toga dalo napisati što zbog toga što nikada nisam nikoga spasila iz goruće zgrade sa jedanaestog kata ili pak oživila nekoga umjetnim disanjem… Zapravo, neću se posebno predstavljati, sve što vas bude zanimalo otkrivat ćete u mojim postovima… No, da ne duljim sada sa uvodom, bacit ću se na jednu zanimljivu temu… Naime, jeste li primijetili kako se sve vraća na staro? Nekako nas ovaj život baca u kolotečinu kontraindiktornosti… Niste me skužili? Ovak… Živimo u vremenu kad svi nekud žure, jure, u glavi je samo POSAO, POSAO i POSAO… I norma… A s druge strane, sve više se okrećemo alternativi: akupuntura, yoga, makrobiotika… I recimo moda… Sad su odjednom starke u modi, poderane traperice, šašave hippie majice… Heej, heej, ljudi, nitko ne pita ni rockere ni pankere ni hippike za autorska prava… A meni se te socijalne kulture toliko čine onim što je ljudima oduvijek nedostajalo – hrabre i revolucionarne… Uzmite samo hippijevce – toliko su se zalagali za mir u svijetu, bez obzira što su pokrenuli revoluciju seksa i droge, pa Bože moj, to je ljudima oduvijek bila skrivena strast, a zašto se onda ne bi pokazala i javno? Fali nam toga danas, mislim ne seksa i droge, već ljudi kojima je stalo da se uspostavi mir u svijetu i da se ne ratuje više… Jebeš ti i mirovne misije i ta sranja, kad je svuda glavni – novac… Tko ima novca, ima moć… To nam je svima jasno još i iz školskih udžbenika iz povijesti… Šteta što se povijest ponavlja… Nda, ja, tipično za mene, skrenula sa teme… Da, ne znaš u koji bi segment života zavirio, a da nema «one step back» pravila… Evo, glazba… ne pratim baš pretjerano tu glazbenu scenu, niti stranu niti domaću, ali kad pogledaš, rock današnjice se zavlači sve više i više pod kožu… Uzmite samo Rolling Stonse, pa već su dvaput otkazali koncerte zbog padova, lomova… A ljudi ih vole, makar su već u poznim godinama… Ah, tko ih ne bi volio? Sjećate li se vi one «revolucije boy i girl bendova» krajem 90 – tih? Čovječe, Backstreet boysi, N'Sync, Britney, Christina… A pogle ih danas… Svi se raspali, Britney nuna bebača, BSB su kao još aktivni ( fali im love, ne), N'Sync više ni ne postoji, a Christina se tu i tamo negdje pojavi… A stari rockeri su još uvijek aktivni… Eto, što je kvaliteta… Možda je to zbog toga što su ljudi nekad imali više vremena za sve, svijet je bio usporen, nije se toliko radilo… Pa su imali vremena komponirati pravu glazbu, kvalitetnu odjeću ( Levisice ) i obuću ( sjetite se samo dr. Martensa..)… Eto, nedavno imadoh priliku biti nekoliko dana sa jednom predivnom i posebnom osobom, koja me je naučila da status današnje pjevačice ne mora značiti i dobar glas… Nisam ni skužila da se Anastacia u većini svojih pjesama opako dere više nego što pjeva, da se razumijemo, ženska ima super glas, ali ga možda u takvim pjesmama ne može izrazit kako Bog zapovijeda… Ne znam, možda sam ja previše nostalgična, ali meni se sve nekako vraća unatrag… Dakako, u onaj sjajni raspon od 60-tih do 80-tih… Eto, ne znam o čemu još pisati, mislim, za prvi post bi bilo i više nego dosta… Možda sutra postanem mrvicu pametnija… Hm, Hm… Uživajte koliko možete na ovoj žegi, bacite se u najbližu nakupinu vode, bila to kada, more, potok, rijeka, jezero ili kanta leda… Nda. Ljubim vas… Peace.
Post je objavljen 25.06.2006. u 14:59 sati.