Marketing
Hrvoje Kečkeš, glumac
Kečkeš, HrvojeOSNOVNI PODACI
ime: Hrvoje
prezime: Kečkeš
spol: muško
datum rođenja: 17.03.1975 u Zagrebu
zanimanje: Glumac
trenutno prebivalište: Zagreb
Video Stilist
Vecernji list02.02.2006 19:11
HRVOJE KEČKEŠ Glumac, komičar po vokaciji, govori o radu s najpoznatijim hrvatskim filmskim i kazališnim režiserima i o "Zuhra showu" u kojem igra Mirka
Znam da pravim budalu od sebe
Autor Renata LACKO
Glumac Hrvoje Kečkeš sebe bi opisao kao tipičnog (novo)zagrebačkog dečka, kojemu nekoliko generacija ima porijeklo u Zagrebu i koji ime Dinamo nosi prišiveno na srcu i koji je odrastao na "Zločestoj djeci". Iz Sopota u kojem živi sa suprugom Vedranom "u grad" dolazi uglavnom biciklom.
Oni koji nisu posjetitelji Satiričkog kazališta Kerempuh pa ga u protekle četiri godine koliko je u angažmanu nisu gledali na pozornici, a ne pamte ga ni iz reklama od kojih je najpoznatija ona o mirovinskim fondovima, koju je snimio s Daliborom Matanićem ili iz spotova Pipsa, chipsa & videoclipsa, Punog kufera i Hladnog piva, Hrvoja trenutačno gledaju kao Kazu u seriji "Bitange i princeze", a od prošle subote i kao Mirka u "Zuhra showu".
Inače, istodobno kad je Kečkeš, koji iza sebe ima i nekoliko snimljenih filmova, imao tv premijeru u kazalištu Kerempuh bio je na sceni u premijernoj izvedbi predstave "Zabuna".
EKRAN: Kako je došlo do suradnje sa Zlatanom Zuhrićem Zuhrom?
KEČKEŠ: Gospodin Zuhrić Zuhra Španac nekako je mislio da bi najbolja interakcija između nas dvojice bila sa mnom i tako sam ja, hvala Bogu, audicijom izabran za ulogu Mirka. Inače, prije toga smo se upoznali kad sam ja gostovao u Genijalcima, a on u seriji "Bitange i princeze". Ne moram valjda ni spominjati da je Zuhra idol mlađe generacije i da svi koji su slušali "Zločestu djecu" znaju da je on institucija.
EKRAN: Od Zuhre se, dakle, može i učiti?
KEČKEŠ: Kako ne. Jako puno. "Zločesta djeca" za mene su bila svojevrstan putokaz kojim smjerom ići. A od Zuhre se može puno naučiti i to ne samo kao od glumca nego i kao od čovjeka.
EKRAN: Premda vas danas cijene kao komičara, glumačku ste Akademiju upisali tek iz četvrtog pokušaja?
KEČKEŠ: Išao bih na prijamni tako dugo dok me ne prime. Ali, da bila je četvrta sreća makar ne znam za koga: za mene ili Akademiju! Kad sam prva tri puta pokušavao jako sam se trudio napraviti nešto ozbiljno, a četvrti sam put zanemario prvi rok upisa. Otišao sam, bilo je to 1996. u Englesku na Europsko prvenstvo u nogometu. Kad sam se vratio spremio sam se u tjedan dana za prijamni i upao sam s monologom Krležina Filipa Latinovitza.
EKRAN: Među prvim vašim poslovima bili su skečevi za Doru HTV-a.
KEČKEŠ: E s tim skečevima je počela moja profesionalna suradnja s Goranom Kulenovićem, režiserom koji uz Brešana i Viteza režira "Bitange i princeze", premda se Kula i ja znamo i s Akademije i s nogometa. Dodao sam mu loptu da zabije gol...
EKRAN: Aha, biznismeni poslove dogovaraju na ručku, a glumci na nogometu?
KEČKEŠ: Pa da, dodaš loptu i to je to!
EKRAN: Bez obzira na ozbiljnog Filipa Latinovitza s kojim je glumačka karijera počela, Hrvoja Kečkeša ljudi i publika i redatelji doživljavaju kao onog smiješnog. Znači li to da ste glumački već svrstani u fah?
KEČKEŠ: Benny Hill je jednom rekao: "Znam da pravim budalu od sebe, ali, vjerujte mi, ljudi, to mi donosi jako puno novca". Ja sam na pola puta u toj rečenici. U predstavama ili, bolje rečeno, u samoj glumi i kao glumcu i kao gledatelju bile su mi uvijek interesantne neke kontre. Pokušavam ići na kontru, iznenaditi ljude s novim pristupom. Kad pomisle to je to ja učinim nešto sasvim suprotno.
Najteže je kvalitetno nasmijati ljude. Ljude se može nasmijati psovkama, lošim vicevima, gegovima pa i lupanjem nogama u vlastitu stražnjicu. Ali, lucidnim i dobro plasiranim rečenicama kakve su Harmsove ili Čehovljeve to isto učiniti znatno je teže, to je nešto što treba znati. Ali, mislim da i publiku treba podučiti tako da mogu prihvatiti te istodobno lucidne i smiješne rečenice. Publiku treba dovoditi u kazalište i nuditi im ono što im u tom trenutku paše.
EKRAN: Osim skečeva i sada serije s Kulenovićem ste snimili i svoj prvi film "Ravno do dna".
KEČKEŠ: Rekao sam znamo se s Akademije. Ispit tu ili tamo nas razlikuje. Predivan je osjećaj kad ti se nije teško ustati u šest ujutro jer te čeka kombi i vozi te na set, a znaš da ćeš tamo sresti kolege poput Janka Rakoša, Bojana Navojca, Svena Šestaka, Franje Dijaka i da ćete sve bez teškoća i s lakoćom napraviti.
EKRAN: Unatoč svom vašem glumačkom iskustvu, kazališnim predstavama i filmovima koje ste snimili, u seriji "Bitange i princeze" ipak su zvijezde Mila Balić-Elegović, Tarik Filipović, Rene Bitorajac... Je li teško s njima raditi?
KEČKEŠ: Svi ti ljudi koje ste spomenuli ime su dobili kvalitetom i to ne samo zato što su strašni glumci nego i zato što su predivni ljudi. Mislim da je to najvažnije od svega. Oni sigurno nisu ušli u tu seriju nikako drukčije nego glumačkom kvalitetom.
EKRAN: Dakle, nema razlike između, recimo Tarika Filipovića i Hrvoja Kečkeša?
KEČKEŠ: Ima! Ja ne nosim naočale.
EKRAN: U kazalište Kerempuh u stalni ste angažman primljeni 1. travnja 2002. Je li to netko naštimao tako da komičar bude zaposlen na svjetski dan smijeha?
KEČKEŠ: Ha, ha, ha! Ma ne znam! Sumnjam da je to netko namjerno smislio. Iskreno i ne mislim o tome, kud bih došao kad bih i o tomu razmišljao. Ali, presretan sam što sam u tom kazalištu. Vjerujte, u nikakvim mojim snovima nije bilo to da bih mogao postati član Kerempuha, kazališta u koje su me roditelji prvi put odveli i u kojem sam zavolio kazalište. Od prvog do zadnjeg...
Ne, od prvog do prvog člana ansambla svi su sjajni, svi možemo biti zahvalni na izvrsnoj organizaciji i izvrsnoj reklami zbog koje je kazalište uvijek posjećeno. Nikad nismo bili u deficitu što se publike tiče!
EKRAN: Televizija definitivno glumcu daje prepoznatljivost kod najšireg kruga gledatelja. Je li to korisno?
KEČKEŠ: Da, nažalost televizija je puno moćniji medij od kazališta i to se ne može promijeniti osim u glavi publike. Inače, čista korist koju glumac može izvući iz iskustva televizije jest to što tamo stvari idu vrlo brzo i što nekoliko kartica teksta katkad moraš zapamtiti za petnaestak minuta.
Čovjek od televizije malo i oboli, ali svakako ga televizija izdresira. Za mene vrijedi samo jedna komparacija kazališta i televizije: uvijek je bolje pogledati dobar televizijski film nego lošu kazališnu predstavu, a vrijedi i obratno.
EKRAN: Neću komparirati kazališne predstave u kojima ste igrali s filmovima u kojima ste igrali. Ali, jednih i drugih naslova ima puno. Ne možete se izvlačiti na onu da "mladi glumci danas rijetko snimaju", vama očito nije teško bilo upasti u ekipu?
KEČKEŠ: U filmskim projektima okružen sam prijateljima...
EKRAN: Hoćete reći da filmove danas snimaju samo prijatelji?
KEČKEŠ: Ne, ne, nisam mislio na to. Htio sam reći da sam se nalazio u ekipama u kojima sam bio prijatelj i s redateljem i s ostalim kolegama. Recimo, kad smo snimali "Kraljicu noći" Franjo Dijak je dobio prvo dijete. I to mi je prva asocijacija na snimanje tog filma, iako nema veze sa samim filmom.
EKRAN: Kad ste ga već spomenuli, s Franjom Dijakom ste igrali u Teatru Exit?
KEČKEŠ: Da. I to je jedna predivna kazališna kuća koja pruža priliku svim mladim glumcima da se afirmiraju, da uhvate svoju šansu za dalje. Teatar Exit uvijek ću pamititi po dobrom i osobno sam i Matku Ragužu i tom teatru zahvalan. Nadam se da ću uspjeti stići odigrati za njih našu staru predstavu "Adriana Mola".
EKRAN: Ako sam dobro shvatila "Dinamo" nije samo znak prišiven na majici, nego je "sveto ime" prišiveno i na srcu. Ali, zbog toga ste, kao bad blue boy, imali gadnih problema s policijom?
KEČKEŠ: Za "Dinamo" je istina, a za policiju ne. Nisam imao problema s njima nego oni sa mnom. Morali su mijenjati pendreke koliko mnogo su ih strgali na mojoj glavi i mojim leđima. No dobro, mislim da je to nešto što čovjek skuplja i to ulazi u glumački život pa onda izbacuje na sceni. Ne zamjeram tim policajcima ništa, vjerojatno su dobili naređenje da mlate. Samo nisu trebali baš po glavi!
Tim više što zbilja nisam napravio ništa. Partizanovi su navijači pričali i preko medija i preko interneta da će razvaliti Zagreb i ja sam stajao s grupom naših navijača. Vjerovao sam hrvatskoj policiji i bio siguran da mi se ništa neće dogoditi jer ništa nisam napravio. Međutim, nisam dobro mislio kad sam ni kriv ni dužan izbatinan.
Zahvalan sam dobrim ljudima koji su me primili u svoju kuću i dopustili mi da sperem krv sa sebe. Nakon toga znam samo jedno: na stadionima se ništa ne događa i oni su apsolutno sigurni. Nesigurno je u kvartovima oko stadiona. Obično ljudi pričaju kako su Englezi sjajno riješili problem s huliganima na stadionima. Na stadionima jesu. A što se događa oko stadiona to nitko ne zna.
EKRAN: Ljubav prema nogometu i Dinamu kod vas je i kvartovski, novozagrebački sindrom?
KEČKEŠ: Ja sam iz Zapruđa, ali sam odrastao u Središću, stanovao sam u Utrinama, a otkako sam se oženio u Sopotu.
EKRAN: I čini li vam se da je Novi Zagreb spavaonica?
KEČKEŠ: Pa koliko trafika koje rade cijelu noć ima mislim da nije spavaonica više je drmaonica.
EKRAN: Aha, s Ripperom se znate iz kvarta, a kako volite nogomet tako je i došlo do toga da s njim snimite spot za nogometnu pjesmu, nakon čega ste spotove snimali i s Hladnim Pivom i Punim kuferom?
KEČKEŠ: Ripper je iz Zapruđa i stariji je gospodin. Nadam se da su mu grlice u redu. (Dobro, sorry, Dudo, ali obećao si mi onaj jedan dres H. K. Ripperu.) Imao sam prilike čuti njihovu demo stvar "Nogomet, sve je super, sve je za pet" i mislio sam kako bi bilo super da snimi spot za to i da ja budem u tom spotu.
Za nekoliko mjeseci zbilja me pozvao i to mi je bila velika čast i veliki gušt. A onda su se nadovezali na to Hladno pivo preko Kule i Pun kufer preko Roberta Orhela s kojim sam također već prije snimao.
EKRAN: Možemo li se kod vas raspitati o mirovinskim fondovima? Ulažete li zaradu od reklama u njih?
KEČKEŠ: Glavno je da se stvar vrti, bez obzira kakvi projekti bili. I kroz reklame se glumci mogu afirmirati jer i to je proizvod u kojem te režiser može zapaziti. Snimati reklamu nije sramota, posebno kad je režira Dalibor Matanić. Osobno u tomu ne vidim ni sramotu ni glumačku degradaciju. A što je mirovinski fond pojma nemam.
EKRAN: Bojite li se da bi vam tko mogao prigovoriti zbog toga što vam dva tv projekta idu na dvije različite televizije, kao što su zamjerili Zuhri? Naime, njegov show ide na Novoj TV, a "Bitange i princeze" na HTV-u?
KEČKEŠ: Ne, ne bojim se. Ako mi prigovore, što dosad nitko nije učinio, znam kako bih to riješio. Jedna produkcijska kuća radi jedno i prodala je to jednoj televiziji, a druga drugo i prodala je to drugoj televiziji. U mojim ugovorima nema ničega što bi moj angažman u ta dva projekta dovelo u bilo kakvu neželjenu koliziju ili zabunu.
HRVOJE KEČKEŠ
U ansamblu od 1. travnja 2002.
Rođen je u Zagrebu 17. ožujka 1975. Svoje prve glumačke korake i scenske nastupe ostvaruje kao amater u ZeKaEmu, a 1996. upisuje Akademiju dramske umjetnosti. Od tada bilježi niz kazališnih i filmskih uloga, radeći najčešće u kazalištima 'Exit' i &TD.
Član glumačkod ansambla Satiričkog kazališta 'Kerempuh' postaje 2002. godine.
Mogli smo ga vidjeti u seriji HRT-a 'Bitange i princeze'.
Uloge u 'Kerempuhu':
1. D. Dukovski: BURE BARUTA Aco
2. E. Kishon: ZEMLJA VARALICA (Priručnik za menadžere) Gospodin C-Marx-Krivotvoritelj-Vozač
3. Ž. Mirčevska: ART EXPORT Lasca, posrednik opernih umjetnika, menadžer
4. F. Hadžić: LJUBAVNI ULTIMATUM STAROG GOSPODINA Leo, sin
5. N. Stazić: SUD NEBESKI Skunkač
6. N. Mitrović: KAD SE MI MRTVI POKOLJEMO Robi, Stevo, Lovac
7. A. Tomić: NIŠTA NAS NE SMIJE IZNENADITI Ljubomir Karanović zvan Vrapče, vojnik u karauli, iz Beograda
8. A. Ayckbourn: ZABUNE Konobar, Martin, Stewart Stokes, Arthur
24 sataSilvija Štrbac objavljeno 05.03.2006. Hrvoje Kečkeš govori o sebi i svojoj ulozi u 'Zuhri''Moja supruga daje mi najbolje savjete' rekao je HrvojeZaljubio sam se nogomet kad me tata odfurao na utakmicu 1982. godine. To je bilo zadnje kolo kad je Dinamo bio prvakU kazalištu ste od malih nogu. Kako ste počeli?
- U drugom osnovne krenuo sam na recitatorsko-dramsku grupu i to me sve više i više interesiralo. Negdje u petom osnovne sam se upisao u Pik u ZKM-u. Cijeli život sam dva puta tjedno bio na satovima dramske grupe. Logičan slijed bila je Akademija dramskih umjetnosti, koju sam upisao od četvrtog puta-
Kazo je zaljubljenik u filmove, a vi?
- Privatno ne toliko kao Kazo, ali volim pogledati dobar film na preporuku. Supruga Vedrana i ja često provodimo večer uz film. S tim da sam ja konzervativan. Ne može se snimiti bolji film od filma 'Tko pjeva, zlo ne misli’-
Volite li horore? Biste li glumili u takvom filmu?
- O tome uopće nisam razmišljao. Mislim da kad bi mi probali snimiti takav film, da bi to neizbježno bila parodija na horor. Možda nekome padne na pamet da nakon Krste Papića snimi film koji bi bio horor. Mada mi se dosta filmova u ratnim 90-ima čini jako blizu horora. Više terora nego horora. Ali, da, glumio bih. Nije da ih volim. Kao klinac sam ih gledao, ali sam ih se i bojao-
Imate li neku fobiju?
Bojim se igle. Kad moram vaditi krv, svaki drugi put me nesvjestica lovi, a u avionu se ne guram do prozora. Nisam zainteresiran za panoramski pogled. Ali nekako pretrpim let čitajući sve što mi se pruža.
Jeste li pobornik bicikla?
- U principu jesam. Puno mi se lakše 'zaletit' na neko mjesto biciklom nego tražit parking za auto. Ali sad da dnevno proputujem 40-ak kilometara, nisam toliki fanatik-
Vedrana kaže kada vas vidi kako se glupirate u Zuhra showu?
- Smije se. Kad nešto nije u redu, onda mi kaže. Često komentiramo moj rad i u principu ona mi je dobar kritičar-
Dobivaju li glumci angažman preko veze?
- Ja nisam doživio zapošljavanje preko veze niti sam čuo za takav slučaj. Sa svim ljudima s kojima sam radio dobio sam angažman zbog svog rada. A postoje i audicija-
Post je objavljen 25.06.2006. u 09:08 sati.