Marketing
+Darko Čurdo, glumac i likovni umjetnik
Čurdo, Darko
OSNOVNI PODACI
ime: Darko
prezime: Čurdo
spol: muško
datum rođenja: 12.11.1944 u Gorici kod Gruda
datum smrti:08.07.2003 u Zagrebu
zanimanje: Glumac
supruga: Ksenija Prohaska (? - ?) (razvedeni) 1 dijete
supruga: Ruza Beljan (? - ?) 1 dijete
IN MEMORIAM DARKU ĆURDI
Autor : / Datum : 12-04-2006 04:46
IN MEMORIAM DARKU ĆURDI
Nije istina da je svatko zamjenjiv, iza nekih ostaje duboka, nenadoknadiva pustoš.
Darko Ćurdo rođen je 12. studenog 1944. godine u Gorici kod Gruda, a djetinstvo je proveo u Posušju. U Splitu je završio grafiku na Školi za primjenjenu umjetnost, a zatim diplomirao glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Ćurdo je bio angažiran u splitskom HNK-u, dubrovačkom kazalištu Marina Držića , kazalištu drevnog Varaždina, a u Zagrebu je nastupao na mnogima profesionalnim scenama metropole i s gotovo svim neformalnim grupama, te kontinuirano bio članom Drame Hrvatskog narodnog kazališta od 1986. do 2003. godine, ostvarivši u dugogodišnjoj glumačkoj karijeri više od 130 uloga. Nakon uspješnih, dugo godina izvođenih poetskih monodrama Tina Ujevića Nespravan za problem i Tinu za stotu , s kojima je gostovao diljem zemlje i u dijaspori, jedini je Ćurdo s kolegama iz HNK-a obilježio stoti rođendan A. B. Šimića recitalom Preobraženja , izvedenom u tunelu Grič, koji je i sam režirao. Za monodramu Luđakovi zapisi prema Nikolaju Vasiljeviču Gogolju dobio je nagradu na strukovnom Festivalu glumaca u Vinkovcima 1998. godine. Posljednju veliku ulogu ostvario je u hrvatskom kazalištu u Pečuhu u Stvaratelju kazališta Thomasa Bernharda. Bio je jedan od inicijatora Kazališnih susreta Glumci u Zagvozdu, te dobio titulu počasnog mještanina Zagvozda.
Kulturna udruga "Glumci u Zagvozdu", Trg glumaca 2, 21270 Zagvozd, tel: +385 (0)21 670-444 email: www@glumciuzagvozdu.hr
Powered by LDU 802
VijenacBroj 245-6, 24. srpnja 2003.
ISSN 1333-9249
Sjećanje: Darko Ćurdo (1944-2003)
Glumac pobune i slikar tišine
Može li čovjek bezobzirnom aktivnošću, dakle neimanjem vremena da razmišlja o svojim postupcima, izbjeći tragediju svojega bitka? I, uopće, zašto čovjek postoji? Samo da manipulira i bude izmanipuliran, da se buni i bude pokoren, da terorizira i bude žrtvom!? Pitanja su to koja se nameću kada se odgleda predstava Teatermacher Thomasa Bernharda u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu, u režiji Laszla Bagossyja jr. To sam napisao u kritici te predstave u kojoj je glavnu ulogu, Bruscona, igrao glumac Darko Ćurdo, a sada to isto ponavljam u povodu njegove smrti. Ponavljam zato što je Darko bio i ostao čovjek-glumac, umjetnik koji se nikada nije štedio i nikada odustao, koji se nikada nije predao jer je znao da se na kraju svakoga puta nalazi zraka svjetla kojoj je hrlio, koju je tražio.
Kada umre glumac, s njim umru i mnogobrojne uloge koje je igrao. Umre i dio onih koji su se prepoznavali u tim ulogama. A kada istodobno s glumcem još umre i slikar koji je svojim slikarskim umijećem zapisivao lica tih uloga i pokrete tih lica, onda se smrti možemo do dna pokloniti i priznati joj da je pobijedila život. No, što znači jedna smrt, koliko god za žive bila bolna, kada su ostali mnogi koji će se sjećati toga glumca i koji će gledati njegove slike?
U hipu stvorene predstave
Kada sada, u danu ispraćaja na vječni počinak u Hercegovinu, u Posušje, glumca i slikara Darka Ćurde, razmišljam o njegovoj smrti, onda, prije dugogodišnjeg prijateljevanja s njim, prije bezbrojnih sati i dana provedenih u šutnji i govorenju, prvo pomislim na njegov život predan umjetnosti i umijeću preživljavanja. Pomislim na vrijeme kada je Darko bio institucija Zagreba, kada su djevojke umjesto na rock-koncerte hrlile na njegove recitale na kojima je govorio Tina Ujevića, A. B. Šimića i mnoge druge, kada je parodirao trivijalne tekstove i od njih u hipu stvarao predstave zadivljen što su privlačile slučajne prolaznike što bi ostajali do kraja, a poslije kraja i do jutra.
Pomislim i na političare, koji se nisu udostojali ispratiti ga na vječni počinak, koji ne cijene umjetnike naroda koji predstavljaju. Koji nisu ispratili umjetnika koji je bio simbol, ne samo grada nego i vremena. Koji je bio posljednji boem, »klošar«; artoovski glumac, pobunjeni romantik, koji je i usprkos spoznaji da je sve uzaludno ipak koračao ususret toj uzaludnosti. Ako je itko umio preživjeti sve nedaće i sve razapetosti, ako je itko spoznao i upoznao rastrošnost duha i siromaštvo džepa, onda je to bio Darko ili, kako sam ga od milja zvao, Ćurdoslav.
Njegova boemština prožeta porivom umjetnika nikada nije bila vulgarna, pa ni onda kada je sve oko njega bilo vulgarno. Naprotiv, on je za razliku od mnogih koji su glumili vitezove duha bio pravi vitez, a oni samo kljusad vitezova. Takav je bio i kada mu je bilo najteže i kada mu je, iako rijetko, sve išlo od ruke, kao posljednjih godina, kada se vratio svojem početku — slikanju. On je odavno spoznao, valjda je s tim bio i rođen, da je samoća najbolji i najdublji osjećaj tog viteštva pa je tumarao jednako Ujevićevom poezijom kao i Gogoljevim Luđakovim zapisima.
Zagovornik iskonske umjetnosti
Darko je, kao kamen na studencu, bio žedan istine i zagovornik istinske, iskonske, elementarne umjetnosti. S kojim mi je samo oduševljenjem pričao da mu se vratila volja za kazalište otkako je vidio Gogoljeva Revizora u Pečuhu, koju je režirao Laszlo Bagosszy jr. s kojim je u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu radio svoju pretposljednju i najveću ulogu. Zbog toga je, kako je govorio, bio glumac hrvatske dijaspore. I unatoč tome, i unatoč dvama talentima ili upravo zbog njih, bio je i ostao autsajder. Valjda zato što je to izabrao, ali i zato što se nije dao pokoriti konvenciji učmale elite.
Bio je prvi među mnogima koji su se bunili s razlogom. I jedan od rijetkih koji je trpio dostojanstveno. Teško je podnosio vrijednosti nametnute pomodnošću i politikom. Zato nije htio i nije mogao komplimentirati onima koji su u umjetnosti prebivali ili kroz nju prolazili jer su tako lagodnije živjeli, a nisu umjetnost živjeli. Bio je jedan od rijetkih koji je vremenu usprkos licemjerima u lice znao reći što ih ide. Pa i onda kada su pozvaniji i hrabriji od njega šutjeli. Stoga i nije čudno da je ne samo volio nego i živio život Ujevića i Šimića, koji je njihovu umjetnost, njihove probleme i misli nosio kao dio svojega poticaja, kao dio popudbine i miraza.
Njegove uloge u kazalištu, a igrao ih je i glavnih i srednjih i malih i epizodnih, porod su pobune protiv normi i navika. One su uvijek bile upozorenje, uvijek početak rastvaranja svega što je iskonski zatočeno, što je čamilo i žudilo za prepoznavanjem. U rasponu njegova glumačkog izraza uvijek je postojala jasnoća poruke. I kada se doimalo da uzaludno i bezrazložno galami, da viče, da urla, on je to govorio iz dubine pobunjene i ugrožene svijesti koja je tražila put pravednosti i istine. Znao je, osjećao je, kako kaže B. Hamvas, da »čovjek napušten od istine postaje nitko«. Buneći se Darko je rušio rituale, forme, običaje, navike, a iz ostataka poručenoga, izmrvljenoga i rasutoga, iz tih krhotina gradio je svoj svijet, svoje bivanje, svoj smisao.
Svladana tišina
»Stalno mi se kroz kritiku ili u lice prigovara što vičem, što se bunim, a nitko me ne pita zašto. Kao da se boje otkriti uzrok takve moje glume, moje pobune.« Rekao mi je to prije svojeg odlaska u SAD na liječenje. Sada mislim da mi je to rekao jer je naslućivao kraj, jer se bojao da će ostati neshvaćen. No, svi oni koji su htjeli čuti njegovu pobunu, njegovo — Ujevićevo »Ne boj se, nisi sam« mogli su dokučiti dubinu njegova straha, dubinu njegove umjetnosti. Mogli su shvatiti i zašto se pred kraj života vratio njegovu početku, zašto se od 1995. vratio i intenzivno bavio slikarstvom. »Nekako grafikama lakše pokažem svu prigušenost glume«, govorio je.
U grafikama bio je glumac! A u ulogama slikar! Kao što je svojom glumom tražio pokrete ruke, one iskonske pokrete i potrebu govorenja istine, svega onoga što je sa sobom ponio iz Hercegovine, tako je linijama grafika osvajao, svladavao tišinu i prvu grimasu, onaj talog muke i kamen, koji je nosio u dubini sebe i kojemu se sada u smrti vraća. Čiji dio je bio i čiji dio od sada zauvijek postaje.
Andrija Tunjić
Darko ĆURDO
Gorica, 1944.
Školu primijenjene umjetnosti pohađao je u Splitu i Zagrebu. Diplomirao je glumu na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju. Član je HDLU-a.
6. OPOJNOST, 2000.
kombinirana tehnika 990 x 660 mm, sign. ipl. E. A. Kom.teh.; ips. OPOJNOST; ipd. ĆURDO / 2000
Darko ĆURDO, OPOJNOST, 2000.
kombinirana tehnika 990 x 660 mm, sign. ipl. E. A. Kom.teh.; ips. OPOJNOST; ipd. ĆURDO / 2000
IN MEMORIAM GLUMAC I GRAFIČAR DARKO ĆURDO (1944. - 2003.)
Tumač velikog Tina
Glumac zagrebačkog HNK ostat će upamćen po tumačenju poezije velikoga Tina Ujevića ili originalnom pristupu ekspresionističkoj lirici A.B. Šimića, govorenju Jesenjina... po ljubavi koju je dao Histrionima, bio je angažiran i u Splitu, Dubrovniku i Varaždinu i ostao zaljubljenikom grafike
ZAGREB — U utorak je stalo vrijeme na životnoj stazi Darka Ćurde, poznatoga hrvatskoga glumca i umjetnika. Rođen je 12. studenoga 1944. godine u Gorici kod Gruda, a djetinjstvo je proveo u Posušju.
Završio je grafiku u Školi za primijenjenu umjetnost u Splitu, koja mu je bila temeljnicom za stvaranje polja javne komunikacije umjetnika i svijeta oko njega. Razigrana imaginacija nikla iz obilne duhovne energije, ponukala je da se usmjeri k programu zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, gdje je stekao mnoga stručna znanja i smiono razvio afinitete za pristup interpretaciji štiva.
Ostat će upamćen po tumačenju poezije velikoga Tina Ujevića ili originalnom pristupu ekspresionističkoj lirici A.B. Šimića, govorenju Sergeja Jesenjina... Osvojili su ga Histrioni, pripao im je cijelim bićem i dao im svoje snage, svoju ljubav... u nebrojenim izvedbama na scenama diljem Hrvatske. Ćurdo je bio angažiran i u splitskom HNK, u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića, u HNK u Varaždinu, a bio je članom Drame HNK u Zagrebu od 1986. godine do danas.
U dugogodišnjoj glumačkoj karijeri ostvario je više od 130 uloga. Bio je Kralj u Pričaj mi o Augusti, igrao u Rinocerusu, histrionski Faust u Smrti doktora Faustusa Marlowa, Ubojstvo u katedrali, Knez u Romeu i Juliji Shakespearea, Emerički u Zastavama i Trepljov u Galebu HNK Varaždin, Brut, Macbeth i Artoud u dubrovačkom kazalištu, Millerov Macbeth u ITD-u, nosio nebrojene predstave zagrebačkog HNK: Asancija Havela, Teuta Demetra, Dioklecijanova palača Šoljana, Potopljena zvona Brešana, Propast magnuma Aralice, Neobičan čovjek Senečića, Hasanaga Bakarića, Gola Europa Valenta i dr.
Nakon uspješnih, dugo godina izvođenih poetskih monodrama Tina Ujevića Nespravan za problem i Tinu za stotu, s kojima je gostovao diljem zemlje i u dijaspori, jedini je Ćurdo s kolegama iz HNK obilježio stoti rođendan A.B. Šimića recitalom Preobraženja izvedenom u tunelu Grič, koji je sam i režirao. Za monodramu Luđakovi zapisi po Gogolju dobio je nagradu na strukovnom Festivalu glumaca u Vinkovcima 1998. Posljednju veliku ulogu ostvario je u HNK Pečuh u Stvaratelju kazališta Thomasa Bernharda. Bio je jedan od inicijatora Kazališnih susreta Glumci u Zagvozdu te je dobio titulu počasnog mještanina Zagvozda.
Stvorio je posljednjih desetak godina likovno-grafički opus koji je dostojno predstavio u Galeriji Josip Račić i Galeriji Karas, ali i na 9 samostalnih izložbi.
Slobodna Dalmacija
Post je objavljen 25.06.2006. u 01:41 sati.