Mozda niko nije umeo da te zeli ovako
kao ja nocas.
Tvoje ruke bele kao samoca.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voca.
Tvoj malo sustavi glas.
Sa nosom decackim prilepljenim
uz okno vagona,
nejasan samom sebi
kao oprostajno pismo padavicara,
i cudno uznemiren toplinom
kao razmazen pas,
putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu jos neslucene predele,
da drvecu pozelim najlepsu laku noc
na svetu,
da se vrtim kao lisce,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.
Da malo nemam plan.
Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.
Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice.
Post je objavljen 24.06.2006. u 23:23 sati.