danas na plaži, površno gledam skriptu, ne da mi se ni učiti kada znam da ću pasti, a pasti ću zato jer mi se ne da učiti, čujem nekoga kako me zove.
Okrenem glavu.
Stara najbolja frendica.
Najbolja, rekoh.
Jedna od najboljih.
Bilo nas je 6 best frendova.
S kojom sam se tukla do krvi u osnovnoj.
S njom sam bila na koncertu onu večer kad me je dečko prvi put ulovio za ruku.
Kojoj sam pisala šifrirana pisma.
S kojom sam planirala ljetovanje daleko od staraca. (iako je ljetovanje trajalo jedan vikend svejedno je iziskivalo ogromne pripreme).
Trčala sam za nekim dečkom samo da mu dam njeno pismo.
Plakala sam s njom nakon 3 mj. kad ju je taj isti dečko ostavio.
Učila sam s njom zemljopis.
I takvih nebrojenih situacija.
Okrenem glavu i vidim nju.
S mužem.
Sa djetetom od kojih godinu i pol.
Mlađa je od mene.
Što znači da nema ni 21.
Dugo je nisam vidjela.
Još duže pričala s njom.
Bila sam je jednom posjetiti kada je rodila.
Ja i još jedna frendica iz klana.
Sjećam se da smo teško pronalazile teme za razgovor.
Otišle smo.
Ja i druga frendica.
Zapalile pljugu.
Zaključile da nećemo imati djecu.
I da ćemo zauvijek razmišljati kao da nam je 19.
Pustila sam skriptu.
Sjela sam do nje u plićak.
Pitala sam je par uobičajenih pitanja.
Ali, odgovore uopće nisam čula od plača njene kćeri.
Uvalila je malu dečku… ups, mužu.
Napravile smo 3 koraka i mala joj je počela ridati, pa se morala vratiti.
Sjela sam još malo s njom.
Htjela sam je svašta pitati.
Zanimalo me da li je sretna.
Ali, nisam mogla ništa.
Zbog plača, muža (njezinog), i još tonu ljudi i klinaca koji su bili s njom.
Pozdravila sam je.
Popela sam se na svoju stijenu.
Skočila (i standardno, skoro ostala bez donjeg djela kupaćeg).
Otplivala svoju rutu.
Kad sam se vratila na plažu, vidjela sam da je udubljena u razgovor s mojom mamom.
Valjda s njom ima više zajedničkih tema, pomislila sam.
Pokušala sam se vratiti skripti.
Ali odustah.
Izvadila sam Paula Coelha.
Već sam zaboravila koliko obožavam njegove knjige.
Što me podsjetilo na jednog frenda.
Isto najboljeg.
Iz muškog djela klana.
On je u Zgu.
Radi.
Kontakti su na minimalcu.
Živi s još jednom najboljom frendicom.
S njom se čak i čujem redovito.
Viđamo se po ljeti, uglavnom.
Jedva čekam da dođe.
Ostali rade.
Po 12h na dan.
Ili bolje rečeno na noć.
Svi smo totalno druge osobe.
Bili smo best cijelu osnovnu i srednju…
Stigla sam doma prije par dana.
Ne snalazim se u svim tim promjenama.
Malo sam izgubljena.
«To je mladost; postavi si svoje vlastite domete, ne mareći hoće li tijelo izdržati. I tijelo uvijek izdrži.
«Veronika je odlučila umrijeti», Paulo Coelho
Post je objavljen 24.06.2006. u 21:01 sati.