Uvijek sam znala da postoji nešto za što ima smisla živjeti.. Znala sam da
Bog postoji..nešto puno 'veće' od nas ..što nas vodi kroz život..i daje nam
snagu ..i vjeru da postoji mjesto gdje je sve ..savršeno..gdje nema boli..laži..
Kad sam bila mala.,bezbrižna djevojčica puna duha.. mislila sam da ću jednog dana
odletjeti ..daleko..daleko..dodirnuti zvijezde.. I nisam imala puno prijatelja..svi su
me smatrali čudakinjom..pa čak i moji roditelji.. No nikad nisam bila usamljena..
Imala sam snove..i vjerovala sam u njih..
Kad samo malo razmislim..gdje su ti svi snovi nestali.. Odrastam..i polako shvaćam
okrutnost ovog svijeta…i sad znam da se neki snovi nemogu ostvariti..koliko god mi
to htjeli.. Kako se to čovjeku dogodi? Da li se spotakne? Da li posrne?.,izgubi ravnotežu
i padne na pločnik, natuče srce? Padne li na kamenito tlo? I postoji li ponor, preko kojeg
moraš preći ..da bi upoznao svijet, preko njegova samoga ruba, Zauvijek?!
..hm..kako je to teško sam sebi priznati..i kad sanjaš..i budeš sretan u snovima..i probudiš
se..slomljen..i želiš se vratiti 'tamo'..ali nemožeš..
LIFE IS JUST A GAME...
BUT I DON'T WANNA PLAY THE GAME ANY MORE...
CAUSE I AM ONLY A LOOSER IN THAT GAME...
IN GAMES YOU HAVE CHOICES YOU PLAY OR YOU DON'T PLAY...
SO PEOPLE ASKED ME HOW TO STOP GAME OF LIFE...
MY ANSWER IS JUST STOP LIVING.
,..čeznem za srećom.. pokušala sam 'poraditi' na sebi, pronaći sredinu, neku ravnotežu,
onaj unutarnji mir duha. ..ne opterećivati se previše., i sve shvaćati osobno..ali kako ću
kad je sve tako negativno?! tako dugo razočarana..da više ni neznam jesam li uistinu
živa..ili je to samo iluzija.. ni mišić se nije pomakao..lišće visi neuznemireno vjetrom.
Zrak je miran. Kad se to dogodilo?..nisam ni trepnula.
Misli su mi pune..i tako glupe!..toliko sam zbunjena ..da više ni neznam što mislim..a
kamoli što osjećam..
..pokušala sam sve zaboraviti..'to uopće nije za mene'..govorila sam sama sebi., i ja to
znam, ali mi više ni jedna misao nije važna.. Ponekad i prestanem misliti na tebe..znaš?
..ponekad te mogu i zaboraviti..misli mi pobjegnu..skrene mi pogled..a onda se vrati..
..kad samo pomislim da svaku večer liježem bez tebe..ostajem opet sama..i opet..razočarana.
ali znate ..čovjek treba znati oprostiti.. Pa tako i ja opraštam svom životu što nije savršen..
Post je objavljen 24.06.2006. u 20:32 sati.