zašto zaboravljaš riječi pjesniče
koji stanuješ u meni
(one su tvoje djelo, tvoj mač)
ta kome je odaslana tvoja priča
tvoje oči još uvijek dobro vide
pa znaš opisati
tvoje ruke su još uvijek zdrave
pa možeš vrlo dobro napisati
ali čekaj, nešto te tišti
duboko kao - ništa što bi se dalo objasniti
tamo gdje ponos, gnjev, mašta i propast
uzimaju svoj komad tebe
ondje su barijere
koje se ne mogu zaobići
a ni preskočiti
ondje su niti na kojima spletkare
humani ljudi
i koliko im god puta govorio da se ostave
tih niti
i koliko ih god puta molio da se okane
tog vražjeg posla
oni nikada ne slušaju
jer evolucija im je u srži
moj pjesniče
i vrag je odavna odnio šalu
ali nedajmo se
revolucija je naša - zli moraju pasti
za sve one koji su zaboravili
kako je biti i kako je rasti
napisano 02.10.2001. | pjesma broj 47.
Post je objavljen 24.06.2006. u 18:29 sati.