GOVORNA EKSPRESIJA DJECE S CEREBRALNOM PARALIZOM
Nositelj kolegija: Dr. E. Farago
Studentice: Margareta Peteš
Martina Rizner
Zagreb, 2006.
SADRŽAJ:
SAŽETAK : 2
1. UVOD 2
1.1 CEREBRALNA PARALIZA 2
1.1.1 Što je cerebralna paraliza? 2
1.1.2 Uzroci cerebralne paralize 3
1.1.3 Znakovi koji pobuđuju sumnju na cerebralnu paralizu 3
1.1.4 Dijagnoza cerebralne paralize 4
1.1.5 Tretman 4
1.1.6 Djetetova okolina 4
1.2. RAZVOJ GOVORA 5
1.3. NARACIJA 7
1.3.1 Što je pripovjedanje ili naracija? 7
1.3.2 O čemu ovisi pripovijedanje kod djece? 7
1.3.3 Jezične sposobnosti 8
1.3.4 Neuspjeh u pripovijedanju 8
1.3.5 Struktura narativnog teksta 9
1.3.6 Tipovi naracije 10
1.3.7 Načini poticanja naracije 10
2. ISTRAŽIVANJE i REZULTATI 11
2.1. Problem 11
2.2 Cij 11
2.3. Hipoteze 11
2.4 Metode rada 11
2.4.1 Uzorak ispitanika 11
2.4.2 Način provođenja ispitivanja 12
2.4.3 Način obrade podataka 12
2.5 Rezultati 12
3. ZAKLJUČAK 20
LITERATURA 21
SAŽETAK :
Cilj ovog seminarskog rada je utvrditi govornu ekspresiju djece s cerebralnom paralizom. U uvodnom djelu seminara ukratko se iznosi što je cerebralna paraliza, koji su njezini uzroci, znakovi koji pobuđuju na cerebralnu paralizu, dijagnoza i tretman. Radi što boljeg praćenja problematike djece s CP-om, potrbno je znati kako teče uredan govorno-jezični razvoj djeteta. Također je opisano što je naracija i koji su elementi naracije.
Kakva je govorna ekspresija djece s CP-om pokušali smo opisati na uzorku od 15 učenika od 1.-8. razreda. Rezultati su prikazani u istraživačkom djelu seminara. Ovaj seminar nije dovoljan kako bi dao pravu sliku govorne ekspresije djece s CP-om, ali može poslužiti kao inspiracija za daljnja istraživanja.
1. UVOD
1.1 CEREBRALNA PARALIZA
1.1.1 Što je cerebralna paraliza?
Cerebralna paraliza može se definirati kao grupa poremećaja pokreta i položaja uzrokovana defektom ili oštećenjem nezrelog mozga. Pojam "cerebralna" odnosi se na mozak, a "paraliza" na poremećaj pokreta i položaja. Definicija i dijagnoza cerebralne paralize još uvijek su predmet mnogih diskusija. Predlaže se i novi naziv, "centralni motorni deficit", vjerujući da je to bolje razumljiv termin.
Cerebralna paraliza sveobuhvatan je naziv za različite poremećaje koji utječu na djetetovu sposobnost kretanja te držanja tijela i ravnoteže. Uzrok ovih poremećaja ozljeda je mozga prije poroda, tijekom poroda ili tijekom prvih godina djetetova života. Ozljeda ne oštećuje djetetove mišiće ili živce koji ih povezuju s leđnom moždinom, nego sposobnost mozga da kontrolira te mišiće.
Ovisno od položaja i ozbiljnosti ozljede mozga koja uzrokuje djetetove teškoće pri kretanju. ona može uzrokovati i druge probleme - poteškoće u razvoju, epileptične napade, poteškoće u govoru, poteškoće u učenju, probleme sluha ili vida.
Cerebralna paraliza ubraja se u razvojne teškoće jer utječe na način djetetova razvoja.
1.1.2 Uzroci cerebralne paralize
Uzroci cerebralne paralize i čimbenici koji povećavaju vjerojatnost da će dijete imati cerebralnu paralizu dijele se na prenatalne ( od začeća do poroda ), perinatalne ( kratko vrijeme iza poroda i jedan tjedan poslije poroda ) i postnatalne ( poslije prvog tjedna iza poroda.
Prenatalni uzroci: familijarne forme cerebralne paralize; definirani prenatalni sindromi; kromosomske abnormalnosti; dokazane kongenitalne infekcije ( toksoplazmoza, rubeola, citomegalovirus, herpes ); cerebralne anomalije ( uključujući primarnu mikrocefaliju i fetalni hidrocefalus ); manjak kisika; alkohol ili lijekovi upotrebljavani za vrijeme trudnoće.
Perinatalni uzroci: moždano krvarenje u unutarnje prostore mozga i/ili u moždano tkivo; oštećenje moždanog tkiva ( oko prostora s likvorskom tekućinom ) uzrokovana manjkom kisika ili problemima s protokom krvi; potvrđeni edem mozga ili evidentnost neonatalnog šoka ( npr. potreba za oživljavanjem ); niski Apgar ili niski pH; neonatalni meningitis; neonatalne konvulzije; teška žutica.
Postnatalni uzroci: trauma mozga; infekcije; vaskularni problemi; neoplazme; manjak kisika.
1.1.3 Znakovi koji pobuđuju sumnju na cerebralnu paralizu
Kada dijete ima oštećenje mozga onda će različiti simptomi i znakovi voditi roditelje da posumnjaju kako nešto nije u redu. Neki od tih simptoma i znakova su: slaba napetost ili mlohavost mišića, nesposobnost sjedenja bez potpore u dobi od 8 mjeseci, upotreba samo jedne strane tijela, poteškoće hranjenja, jaka iritabilnost, odsutnost osmijeha.
1.1.4 Dijagnoza cerebralne paralize
Konačnu dijagnozu cerebralne paralize postavlja neuropedijatar i/ili fizijatar. Cerebralna paraliza nije bolest i ne može se izliječiti. To je stanje koje traje od rođenja do smrti.
1.1.5 Tretman
Budući da nema dva ista djeteta s cerebralnom paralizom potreban je individualni program tretmana. Fizikalni terapeut, radni terapeut i govorni terapeut nastojat će poboljšati djetetov posturalni tonus, pokrete i govor.
Učinkovitost fizikalnog tretmana ovisi o težini oštećenja mozga i o postojanju drugih oštećenja, kao što su malformacije i defekti osjetila, epilepsija i drugo te o samom tretmanu tj. vremenu kada je započet, koliko je ciljan i kakvim se intenzitetom provodi.
1.1.6 Djetetova okolina
Roditelji moraju prihvatiti svoje dijete kao osobu kojoj se dogodilo da ima cerebralnu paralizu, a ne kao cerebralno paralizirano dijete.
Najvažniji terapeuti u tretmanu djeteta su roditelji. S rastom djeteta individualna terapija postaje nedovoljna. Dijete je potrebno uključiti u vrtić, a kasnije u školu, te nastojati osigurati integraciju ovih osoba kroz osobni rad ili rad u različitim radionicama, radnoj okupaciji, a prema njihovim sposobnostima i mogućnostima.
1.2. RAZVOJ GOVORA
Razvoj govora, jezika i komunikacije izuzetno je složen proces koji započinje od trenutka rođenja. Pojedini znanstvenici tvrde da ovaj proces započinje i još za vrijeme trudnoće. S takvim tvrdnjama se u potpunosti možemo složiti u dijelu koji se odnosi na uredan prenatalni razvoj kao važnu pretpostavku za daljnji uredan rast i razvoj novorođenčeta. Neki od najvažnijih preduvjeta na strani djeteta za uredno usvajanje govora i jezika su uredna razvijena senzorika (prije svega uredan slušni status), uredno fukcioniranje središnjeg živčanog sustava, te uredna građa i funkcija govornih organa. Neka istraživanja pokazuju kako već i novorođenče može razlikovati glas majke od ostalih govornika
Uzroci poremećaja u razvoju govora mogu nastati prije rođenja djeteta (prenatalno), za vrijeme poroda (perinatalno), ili nakon poroda (postnatalno). Možemo govoriti i o poremećajima koji nastaju prije prirodnog ovladavanja materinjim jezikom, ili pak nakon usvajanja baze materinjeg jezika (poslije 3. godine života). Ovdje se nećemo detaljnije baviti prikazom mogućih uzroka poremećaja govora, jezika i komunikacije.
Veliki utjecaj na razvoj govornih, jezičnih i komunikacijskih vještina imaju upravo roditelji i socijalna okolina. Roditelji su osobe koje u prvim danima i mjesecima života pružaju pregršt poticaja za pravilan razvoj predgovornih vještina. Kako se dijete razvija i raste ono stupa u komunikaciju sa sve većim brojem govornika i nalazi se u novim komunikacijskim situacijama, što opet dalje podupire razvoj govora i jezika.
Ponekad su roditelji zabrinuti za razvoj govora i jezika kod svog djeteta. Pitaju se zašto dijete još ne govori, zašto je izgovor nerazumljiv, zašto dijete poznaje i upotrebljava malo riječi, zašto ih dijete nerazumije, a neki su zabrinuti zbog ponavljanja ili zapinjanja u govoru djeteta. Roditelji u takvim trenucima obično uspoređuju govor djeteta s govorom druge djece u obitelji, vršnjaka iz vrtića, slušaju savjete rođaka i prijatelje, te sami poduzimaju određene «metode» poticanja i ispravljanja govora. U takvim situacijama roditeljima se preporuča potražiti savjet stručnjaka – logopeda.
Roditelji imaju važnu ulogu u prepoznavanju odstupanja u urednom govorno-jezičnom razvoju, zbog što ranije identifikacije i dijagnostike poremećaja, te uključivanja u primjerenu terapiju.
Kako prepoznati odstupanja od urednog razvoja govora? Prije svega potrebno je poznavati neke karakteristike uobičajenog razvoja govora kod većine djece.
Od rođenja do 2 mj. života djeteta, dijete se glasa refleksno, plačem, krikom i vokalizacijom. Takvo glasanje roditeljima signalizira potrebe i stanja djeteta, na što roditelji i reagiraju.
Od 2. do 5. mj. dijete počinje uspostavljati svjesnu kontrolu nad slušanjem i izgovorom, dijete počinje gukati, igrati se intonacijom, traži izvor zvuka okretanjem glave, pojavljuje se prvi smješak.
Od 5. do 7. mj. dijete počinje brbljati, igra se svojim govornim mogućnostima, producira svoje prve konsonante (p, b i m) ugrađene u jednostavne slogove (pa, ba i ma).
Od 7. do 12. mj. dijete sve više brblja i producira sve više slogovnih nizova (pa-pa, ba-ba, ma-ma), često brblja uz socijalni poticaj, oponaša različite govore zvukove. Oko 12 mj. uobičajeno se javljaju i prve riječi s značenjem (mama, tata, papa),. Razumijevanje govora roditelja je sve bolje, dijete reagira na zabrane i jednostavne naloge.
Od 12. do 18. mj. dijete počinje prodicirati veći broj riječi, rječnik mu broji do pedesetak riječi, a počinju se javljati i prva spajanja po dvije riječi (Mama papa? Šta to?). Roditelji djetetu postavljaju jednostavne naloge i pitanja koje dijete razumije (Daj pusu! Poljubi bebu! Gdje je oko? Gdje je beba?). S interesom sluša pjesmice i jednostavne priče.
Od 2. do 3 god. u govoru djeteta se uočava značajni porast govornog rječnika, produkcija rečenica od 2 ili 3 riječi, dijete počinje upotrebljavati negacije (ne, nema) i prve zamjenice (ja, ti). Izgovor glasova postaje sve razumljiviji. Sposobno je razumijeti i dva naloga u nizu ( Donesi bebu i stavi je na krevet!).
Od 3. do 6. god. dijete počinje koristiti sve složenije i dulje rečenice, upotrebljuje gramatička pravila materinjeg jezika, rječnik je sve bogatiji, ovladava pravilnim izgovorom većine glasova, govor je razumljiv i nepoznatim osobama. Dijete prepričava prošle događaje, voli slušati priče, razvija se sposobnost prepričanja priča, lako stupa u komunuikaciju. Sposobno je svoje želje, potrebe i misli izraziti govorom u skladu s pravilima materinjeg jezika.
Od 6 god. izgovor glaova bi trebao biti u potpunosti u skladu sa sustavom glasova materinjeg jezika, dijete pravilno i vješto koristi gramatiku materinjeg jezika, govorno-jezična razina preduvjet je početka razvoja čitanja i pisanja.
Uvijek kada se koristimo ovakvim sažetim prikazom razvoja govora i jezika potrebno je imati na umu da postoje i individualna odstupanja, te da svako odstupanje ne znači i poremećaj. Neka djeca brže ovladavaju pojedinim aspektima razvoja govora i jezika, a neka sporije.
1.3. NARACIJA
1.3.1 Što je pripovjedanje ili naracija?
William Labow definira pripovijedanje teksta kao metodu rekapitulacije prošlog doživljaja usklađivanjem niza rečenica s nizom događaja koji su odigrani. Naracija se odnosi na spontano govorenje, može biti na zadanu temu, a i ne mora.
1.3.2 O čemu ovisi pripovijedanje kod djece?
Djetetove mogućnosti pripovijedanja ovise o mnogim čimbenicima: usredotočenost, pozornost, pamčenje, dob, intelektualne sposobnosti, jezično iskustvo... Djetetove mogućnosti ovise o djetetovoj sposobnosti da se usredotoči na zadatke. Usredotočenost je dobar pokazatelj zanimanja i mogućnosti. Prosječan opseg dječje pažnje povećava se s dobi. Ako je priča složenija mlađa djeca već nakon kraćeg vremena odustaju od slušanja i počnu se baviti s drugim aktivnostima. Sposobnost ustrajanja na zadatku i zanemarivanja ometanja znak je zrele pozornosti i povezana je s intelektualnim razvojem.
Postoje promjene u dječjim mogućnostima pričanja u dobi između četiri i deset godina. Mlađa djeca od treće do pete godine, ako ne znaju odgovor na postavljeno pitanje, sami izmišljaju odgovor, dok starija djeca, od pete do sedme godine, daju smislenije i kraće odgovore pa je lakše shvatiti što žele reći sedmogodišnjaci nego četverogodišnjaci.
Prema Piagetu, sedmogodišnjaci mogu zamisliti događaj koji im se ispriča s točke motrišta druge osobe, dok četverogodišnjaci to ne mogu. Oni nemaju dovoljno razvijene intelektualne sposobnosti i zbog svoje egocentričnosti misle da drugi dijele njihova opažanja, misli i sjećanja. Sedmogodišnje dijete može započeti učiti kako da njegov govor bude razumljiv drugima koji raspolažu drugačijim uvidom u situaciju od njegova. Malom djetetu nedostaju verbalna sredstva za jasno i nedvosmisleno izražavanje onoga što zna i razumije. Neke teorije pobijaju ovu teoriju. Prema nekim istraživanjima djeca mnogo mlađa od šest ili sedam godina mogu racionalno razmišljati te u nekim prilikama mogu procijeniti kako svijet izgleda iz tuđe perspektive.
1.3.3 Jezične sposobnosti
Jezično iskustvo predškolskog djeteta prilagođeno je njegovim potrebama tako što odrasli preuzimaju glavnu ulogu u razumijevanju. Roditelji najčešće razumiju ono što im dijete želi reći, ali tu ima i pogađanja. Ne možemo biti sigurni što djeca misle. Do treće ili četvrte godine života mnoga su djeca sposobna razgovarati i sa stranim osobama. Tijekom djetetova razvoja, govor postaje razgovjetniji jer dijete počinje preuzimati sve aktivniju ulogu u komunikaciji i preuzima veću odgovornost da ono što kaže bude razumljivo. Prvi izričaji su uvijek pojedinačne riječi, zatim dolaze izričaji sa dvije riječi, onda s tri pa s četiri sve dok oko treće godine djeca ne počnu upotrebljavati jednostavne rečenice. Jezik male djece, u ranim fazama usvajanja, izvan konteksta je dvosmislen i nerazumljiv. Stoga, značenje riječi uključuje mnogo više od jednostavnog nizanja riječi, odnosno ovisi o cjelokupnom kontekstu.
1.3.4 Neuspjeh u pripovijedanju
Neuspjeh se može pripisati različitim činiteljima. Na primjer, ako je djeci priča dosadna, oni će okretati očima ili će jednostavno otići i pronaći neku drugu aktivnost. To se najčešće događa kod djece mlađe dobi i kod onih koji su priču već čuli.
Možda djetetu nedostaju važna i nužna predznanja pa nije spremno prihvatiti ono što se podučava. Postavljanjem podpitanja djeci olakšavamo razumijevanje priča. Kada djetetu ispričamo cijelu priču i tražimo od njega da je prepriča, većina djece to ne može napraviti uspješno. No, ako mu postavimo nekoliko podpitanja, dijete će točno i uspješno odgovoriti na njih.
Kada pomažemo djetetu u rješavanju problema, stvaramo uvjete u kojima će ono početi sagledavati pravilnosti i strukturu iskustva. Ako je dijete prepušteno sebi, ne zna na što treba obratiti pažnju te što treba učiniti.
Odraslima je nekad teško shvatiti smisao dječjih iskaza zbog često dvosmislenog izbora riječi. Također, djeca često pogrešno koriste zamjenice, te ne možemo uvijek točno odrediti što one zamjenjuju. Djeca često znaju što hoće reći, njima je to logično i povezano, no ne znaju kako to izreći. Stoga možemo reći da dolazi do raskoraka između onoga što djeca znaju, pamte, razumiju i njihove sposobnosti da to ispričaju.
1.3.5 Struktura narativnog teksta
Narativni tekst prati prepoznatljivu strukturu. Pripovijedanje najprije započinje otvaranjem nakon čega slijedi razvijanje priče i na kraju rješavanje problema.
Elementi narativnog teksta:
1. SAŽETAK
Priča može, ali ne nužno, započeti s jednom ili dvije surečenice koje sažimlju cijelu priču. To je sažetak koji, zapravo, zaokružuje poantu priče. Osim toga, sažetak može poslužiti i kao molba za odobrenje započinjanja pričanja priče.
2. ORIJENTACIJA
Orijentacija otkriva pet važnih elemenata priče: vrijeme, socijalni element (obavijest o sudionicima), prostor, rekvizite ( objekti koji su vezani za scenu pripovijedanja) i ponašanje (odnos među sudionicima).
3. ZAPLET
To je jedini obavezni dio koji svaka priča mora sadržavati da bi bila priča. Stoga je najvažniji dio priče. U njemu je smješten najveći broj najobavjesnijih surečenica tj. onih surečenica koje nose kronološki redosljed događanja.
4. RASPLET
Rasplet privodi priču kraju, odnosno rješava problem priče.
5. KODA
Uloga kode je višestruka. Ona označava kraj pripovijedanja, prikazuje utjecaj događaja na pripovjedača, vraća pripovjedača i slušatelja u sadašnjost, te zaokružuje dijelove složenih događaja u jednu cjelinu.
6. EVALUACIJA
Evaluacuja nema strogo određeno mjesto u priči kao ostali dijelovi. U priči se može pojaviti u više oblika, na više mjesta i više puta. Najvećim dijelom ovisi o pripovjedaču jer se njome otkrivaju stavovi pripovjedača prema priči
.
1.3.6 Tipovi naracije
1. SCRIPT- scenarij po kojem se odvija neki događaj ( npr. opis dječjeg rođendana )
2. RECAUNTS- pričanje osobnog doživljaja
3. ACCAUNTS- uvodi se s namjerom da se slušatelja iznenadi
4. EVENT CAST- pričanje o onome što se ovoga časa radi
5. FICTIONAL STORIES- izmišljanje priča
1.3.7 Načini poticanja naracije
Naraciju možemo poticati na nekoliko načina:
1. NESTRUKTURIRANO
2. DJELOMIČNO STRUKTURIRANO
3. VISOKO STRUKTURIRANO
Nestrukturirano poticanje naracije podrazumijeva potpuno izostavljanje poticaja. Ne daje niti strukturu niti sadržaj pa onaj tko priča mora razviti vlastitu shemu građenja priče. To je spontano dobivanje priče.
Djelomično strukturirano poticanje naracije traži od ispitanika da prepozna temu ili shemu koju pronalazi u dugoročnoj memoriji te da je koristi u građenju priče. Moguću strukturu pripovijedanja određuju slike. Sadrži jednu sliku ili početak priče.
Visoko strukturirano poticanje sadrži sve oblike poticanja, npr. više slika u slijedu ili cijelu priču.
2. ISTRAŽIVANJE i REZULTATI
2.1. Problem
Govorna ekspresija djece s cerebralnom paralizom.
2.2 Cij
Ovim seminarskim radom nastoje se procijeniti jezične sposobnosti djece s cerebralnom paralizom. Analizirane su rečenice, vrste riječi i naracija..
2.3. Hipoteze
H1: Učenici od 5-8 razreda imaju bolje jezične sposobnosti od djece u nižim
razredima.
H2: Učenici od 5-8 razreda koriste više glagola, imenica, zamjenica i pridjeva od
učenika u nižim razredima.
H3: Sposobnost pripovijedanja (naracija ) je bolja kod učenika od 5-8 razreda nego u
učenika od 1-4 razreda.
H4: Učenici od 5-8 razreda izražavaju se s više složenih rečenica od učenika u nižim
razredima.
H5: Postoje velike individualne razlike među učenicima s CP-om.
2.4 Metode rada
2.4.1 Uzorak ispitanika
Ispitivanje je provedeno u osnovnoj školi "Goljak". Sudjelovalo je 15 učenika od 1. do 8. razreda, 7 djevojčica i 8 dječaka. U svrhu što bolje analize podataka ispitanici su podjeljeni u dvije skupine prema razredu u školi. Prvu skupinu čine učenici od 1. do 4. razreda (ukupno7 učenika ), a drugu učenici od 5. do 8. razreda ( ukupno 8 učenika ). Svi su uključeni u logoterapiju, a po potrebi i druge vrste rehabilitacije (fizioterapeut i defektolog i po potrebi druge oblike terapije). Svi imaju spastični oblik cerebralne paralize. Većinom su to tetrapareze. Svi su u granicama prosjeka na psihometrijskim testovima. Osnovni podaci o ispitanicima nalaze se u Prilogu.
2.4.2 Način provođenja ispitivanja
Ispitanici su trebali prepričati priču ili događaj. Namjera je bila slobodni odabir, no s obzirom na teškoće inicijacije pokušalo ih se navoditi na sužavanje teme i sugestije koje su za sve ispitanike bile iste.
Naputak: "Ispričaj mi jednu priču". Sve se snimalo na mini disk. Ako su ispitanici bili stariji ili nisu znali priču zamolilo ih se da ispričaju lijep događaj.
Kod "opisa slike" djeci je predočena slika i zamolilo ih se da ispričaju priču. Dodatno pojašnjenje: "Sve je dopušteno. Možeš izmisliti likove i dodati nove detalje. Sve je dobro što god kažeš." Ispitivanje je provedeno individualno uz snimanje na tvrdi disc sony.
2.4.3 Način obrade podataka
Za analizu podataka korištena je aritmetička sredina koja je dobivena zbrajanjem rezultata za svaku pojedinu varijablu koja je analizirana ( imenice, glagoli, zamjenice, pridjevi... ) i dijeljenjem tog rezultata s ukupnim brojem ispitanika (15). Rezultati su prikazani taberno i grafički. Analizirane su različite riječi, imenice, glagoli, zamjenice i pridjevi. Što znači da je neka riječ bez obzira koliko se puta pojavljivala u tekstu brojana samo jedanput tj. djeca s CP-om koristila su veći broj riječi, imenica, glagola, zamjenica i pridjeva, ali su se brojale samo različite.
2.5 Rezultati
Rezultati su prikazani u tablici1, tablici2 i tablici3 te predočeni pomoću grafičkih prikaza. Tablica 1 i tablica 2 prikazuju upotrebu različitih riječi, glagola, imenica, zamjenica i pridjeva. Tablica3 prikazuje zastupljenost elemenata naracije.
Tablica1 PRIKAZ UKUPNOG BROJA RIJEČI, IMENICA, GLAGOLA, ZAMJENICA I PRIDJEVA PRI PRIČANJU PRIČE
1. skupina
1.-4. razred Broj različitih riječi: Broj različitih imenica: Broj različitih glagola: Broj različitih zamjenica: Broj različitih pridjeva:
AT1 95 18 30 17 4
SJPRICA 56 9 10 8 3
NBPRICA 45 10 16 5 1
CMPRICA 89 30 24 5 5
ZD2 42 10 15 4 2
DB2 82 14 17 8 13
RAPRICA 28 4 5 3 3
2. skupina
5.-8. razred
HMPRICA 75 15 22 10 1
MMPRICA 50 7 13 4 2
BT1 83 18 18 11 7
LG2 74 8 18 8 2
TMPRICA 80 18 14 15 8
IIPRICA 55 11 11 8 5
PGPRICA 23 6 6 2 1
MKPRICA 57 9 18 9 1
Tablica2 PRIKAZ PROSJEKA, MAKSIMUMA I MINIMUMA VARIJABLI
Broj različitih riječi: Broj različitih imenica: Broj različitih glagola: Broj različitih zamjenica: Broj različitih pridjeva:
prosjek
1.skupina 62,43 13,57 16,71 7,14 4,43
prosjek
2.skupina 62,13 11,50 15,00 8,38 3,38
Max
2.skupina 95 30 30 17 13
Max
2.skupina 83 18 22 15 8
Min
1.skupina 28 4 5 3 1
Min
2.skupina 23 6 6 2 1
Iz tablica se uočava da učenici od 1.-4. razreda upotrebljavaju maksimalno 95, a minimalno 28 različitih riječi pri pripovijedanju priče. Učenici viših razreda, od 5.-8., upotrebljavaju maksimalno 83, a minimalno 23 različite riječi. Računajući prosjek upotrebe različitih riječi za prvu skupinu ( 62.43 ) i drugu skupinu ( 62.13 ) možemo vidjeti da među skupinama nema razlike. Učenici od 1.-4. razreda i učenici od 5.-8. razreda upotrbljavaju podjednak broj različitih riječi pri pripovijedanju. Što je predočeno na grafu 1.
Graf 1 PRIKAZ KOLIČINE RIJEČI UPOTREBLJENIH U PRIPOVIJEDANJU
Učenici nižih razreda upotrebljavaju maksimalno 30, a minimalno 4 različite imenice, učenici viših razreda imaju maksimalno 18, a minimalno 6 različitih imenica. Nešto više imenica upotrebljavju učenici od 1. -4. razreda, a to pokazuju i rezultati dobiveni računanjem aritmetičke sredine za prvu ( 13.57 ) i drugu ( 11.5 ) skupinu učenika s CP-om ( tablica 1 i 2 ), a što se vidi i iz grafičkog prikaza2.
Graf 2 PRIKAZ KOLIČINE IMENICA UPOTREBLJENIH U PRIPOVIJEDANJU
Iz tablica možemo izčitati rezultate upotrebe različitih glagola pri pripovijedanju priče prve i druge skupine učenika s CP-om. Učenici od 1.-4. razreda u prosjeku upotrebljavaju 16.72 različita glagola. Imaju maksimalno 30 i minimalno 5 različitih glagola. Učenici od 5.-8. razreda imaju maksimalno 22, a minimalno 6 različitih glagola, tj. u prosjeku 15 različitih glagola. Rezultati pokazuju da su učenici nižih razreda nešto bolji u upotrebi glagola od učenika viših razreda, a to možemo uočiti i iz grafičkog prikaza 3.
Graf 3 PRIKAZ KOLIČINE GLAGOLA UPOTREBLJENIH U PRIPOVIJEDANJU
Učenici viših razreda nešto su bolji u upotrebi zamjenica od učenika nižih razreda. Prosjek upotrebe različitih zamjenica za prvu skupinu učenika ( 1.-4. razred ) iznosi 7.14, a za drugu skupinu učenika (5.-8. razred ) iznosi 8.38. Učenici nižih razreda upotrebljavaju maksimalno 17, a minimalno 3 različite zamjenice. Učenici viših razreda upotrebljavaju maksimalno 15, a minimalno 2 različite zamjenice pri pripovijedanju. Razlika među skupinama je mala što možemo zamjetiti kako iz tablica tako i iz grafičkog prikaza 4.
Graf 4 PRIKAZ KOLIČINE ZAMJENICA UPOTREBLJENIH U PRIPOVIJEDANJU
Iz tablica je vidljivo da učenici nižih razreda imaju maksimalno 13, a minimalno 1 pridjev tj. u prosjeku 4.43. Učenici viših razreda imaju maksimalno 8, a minimalno 1 pridjev tj. u prosjeku 3.38. I ovoga puta se pokazalo da učenici od 1.-4. razreda imaju nešto bolji rezultat od učenika od 5.-8. razreda. Također se uočavaju i individualne razlike među djecom, a sve je prikazano i na grafičkom prikazu 5.
Graf 5 PRIKAZ KOLIČINE PRIDJEVA UPOTREBLJENIH U PRIPOVIJEDANJU
Tablica 3 PRIKAZ ELEMENATA NARACIJE UPOTREBLJENIH PRI PRIČANJU PRIČE
1.skupina SAŽETAK ORIJENTACIJA ZAPLET RASPLET KODA EVALUACIJA
AT1 0 1 1 0 0 0
SJPRICA 0 0 1 0 0 0
NBPRICA 0 1 1 0 1 0
CMPRICA 0 0 1 0 0 0
ZD2 0 0 1 0 1 0
DB2 0 1 1 0 0 0
RAPRICA 0 0 0 0 0 0
2. skupina
HMPRICA 0 0 1 0 0 0
MMPRICA 0 1 1 0 0 0
BT1 0 0 1 0 0 0
LG2 0 0 1 0 0 0
TMPRICA 1 0 1 0 0 0
IIPRICA 0 0 0 0 0 0
PGPRICA 0 0 0 0 0 0
MKPRICA 0 1 1 0 0 0
Učenici nižih i viših razreda imaju podjednake narativne sposobnosti. Elementi narativnig teksta podjednako su zastupljeni i kod jedne i kod druge skupine učenika s CP-om ( tablica3 ). Kod jednog učenika nižih razreda i dva učenika viših razreda ne može se govoriti o naraciji jer nije prisutan niti jedan element narativnog teksta. U tim slučajevima govorimo o visoko strukturiranom intervjuu. Postoje individualne razlike među učenicima. Dok se neki učenici izražavaju tek prostim jednostavnim rečenicama, drugi upotrebljavaju velik broj opisa i detalja pri prepričavanju priče. Dat je i grafički prikaz ( graf 6 ) upotrebe narativnih elemenata pri pripovijedanju.
Graf 6 PRIKAZ KOLIČINE NARATIVNIH ELEMENATA UPOTREBLJENIH U PRIPOVIJEDANJU
3. ZAKLJUČAK
Zbog premalog uzorka ispitanika nisu korišteni statistički postupci pri analizi podataka, pa ne možemo reći da li su razlike među skupinama značajne ili ne. Također ne mogu se niti potvrditi navedene hipoteze. Međutim, računajući prosjek rezultata prve i druge skupine učenika, možemo uočiti da učenici od 1.-4. razreda koriste nešto veći broj imenica, glagola i pridjeva. Učenici od 5.-8. razreda imaju nešto veći broj zamjenica. Treba naglasiti da su razlike među skupinama veoma malene. Pri prepričavanju obje skupine upotrebljavaju jednak broj različitih riječi. Rečenice se kreću od jednostavnih do složenih u obje skupine. U naraciji obje skupine koriste podjednako elemenata naracije. Često naraciju ne možemo tako niti nazvati nego se radi o visoko strukturiranom intervjuu. Možemo reći da postoje individualne razlike među djecom s CP-om, ali ne razlike među skupinama. Neka djeca upotrebljavaju puno detalja pri prepričavanju, dok se druga izražavaju tek prostim jednostavnim rečenicama. Pri pripovijedanju djeca s CP-om često ne slijede tok priče, skreću razgovor na drugu temu i priča ostaje nedovršena. Iz ovog istraživanja se vidi da govorna ekspresija učenika s CP-om ne ovisi o razredu koji pohađaju. Učenici nižih razreda mogu imati puno bolje rezultate od učenika viših razreda, ali i obrnuto.
LITERATURA
1. D. Wood ( 1988 ), Kako djeca misle i uče, EDUCA, Zagreb
2. M. Kovačević ( 1991 ), Psihologija, edukacija i razvoj djeteta, Školske novine, Zagreb
3. Vasta, Haith, Miller ( 1998 ), Dječja psihologija, SLAP, Jastrebarsko
4. http://www.ljekarna_bjelovar.savjeti hr / savjeti.php?
5. http://www.udrugapuz.hr/cerebralnaparaliza1.htm
Post je objavljen 23.06.2006. u 15:24 sati.