Čemu razmišljanja o kraju svijeta? Završit ćemo na kraju u ugljenu samom, bilo od oružja il eksplozija, bilo prirodnim kretanjem tvari... Čemu apokalipsa? Otvaranje vrata Armageddona, početak Ragnaroka, sumraka bogova, čemu razmišljanja o svemu tome? Smrti? Smrt je nešto posve prirodno i put kojim ćemo svi poči jednoga dana. Moj "najbolji" prijatelj misli da sam isti kao on u razmišljanju o smrti, da je se bojim jer mi prijeti ništavilo zbog tog što ne vjerujem ni u što... Mislim da je smrt krajnji odgovor na svako pitanje i da ću u trenutku smrti znati odgovore na sva pitanja u životu koja sam postavio. Neznam dali me čeka nekakav život poslije smrti, možda je to stvar vjere, možda je to samo prijelaz u više stanje uma...
Nordijski raj je bila Valhalla, gdje su dolazili samo oni koji su časno poginuli u boju, na vječnu gozbu, dovodile ih Valkire... Sumnjam da je u zadnjih nekoliko stoljeća itko otišao u Valhallu. Svi prešli na kršćanstvo, odrekli se svojih običaja i nekakve časti... Čemu? Strah od smrti...
Japan se predao u drugom svjetskom ratu upravo zbog straha od smrti, Hirošima i Nagasaki... Dvije rupe smrti.
Ako poslije smrti dođe ništavilo, bit ću sretan, jer me više ništa neće mučiti, ako poslije smrti dođe nekakav raj, vjerojatno ću žaliti zbog stvari koje sam napravio u životu. Možda čak i za onim koje nisam a mogo sam. Na kraju, da mi netko ponudi da si promijenim život, ja to nebih učinio jer... bez svih... problema koje sam imao i koje ću imati, na kraju, to više nebih bio ja ako bi ti problemi nestali.
Nadalje. Ako završim u nekakvom paklu... Jebiga. Nisam nevinašce.
Ako se reinkarniram... Nedo bog većeg zla.
Ali čemu sve to? Čemu sva ta razmišljanja? Zbog jednostavnog straha od nećeg potpuno prirodnog i nadasve... Korisnog.
Da nema smrti, nebi više bilo ničega na ovoj našoj plavoj kugli.
Post je objavljen 24.06.2006. u 02:38 sati.