Nekad se osjećaš kao
da nemožeš biti sretniji,
imaš sretnu obitelj,prijatelje,
lijep život...
Ali onda shvatiš da nije sve tako,
kako se čini...
I pri tome mislim na onaj dio
s prijateljima...
Super su kad ste sami,kad nema
nikog drugog,ali čim se pojavi
netko zanimljiviji,već si pročitana
knjiga,stavi te na policu
i ne otvara,sve dok jednom
nebude imao što za raditi
pa se prisjeti kako je knjiga bila
onako,dobra,pa ju opet počne
čitati....
Ali ljudi su živa bića,a ne stvari,
i s ljudima se nesmije tako postupati!
Nešto ti kaže,a onda shvatiš da to
govori svakoj drugoj osobi,
ide vani,ali već ih je dosta,što će
im još jedna osoba?
Što bi se ta osoba išla s njima
zabavljati,kad može doma siditi u
sobi,sama.....
a onda krene krug ogovaranja...
a ovaj mi je dosadan,a ovaj je
uvik dramatičan,a ovaj ono,
onaj ono....
i sve dok tamo stojiš,
neće ništa reći o tebi,
makar stajao zatvorenih usta,
al kad okreneš leđa,
ni ti nisi pošteđen....
i onda su kao odrasli loši...
e pa ja van kažem...
djeca su još gora....
Post je objavljen 23.06.2006. u 22:07 sati.