Vjerojatno ovo što je proživljavam svakome se dogodilo barem jedanom u životu. Upoznate dečka/curu koji vam se sviđa a i vi njemu... Priča krene - sms, sastanci,... no kad treba u onom presudnom trenutku odlučit što dalje, gotovo sve do sad nestane, i ne znate što dalje, dal je to to, dali je to ono što zaista želite... Nije da se bojim ljubavi ali budimo realni, koliko ljudi nakon što prekine vezu ostane u dobrim odnosima sa bivšim.
A ovaj dečko meni je toliko poseban, ima onaj neki pogled, stav... na svijet koji mi se sviđa. Bilo bi mi i više nego žao da ga izgubim iz života, da ta jedna sekunda ( obično u vezama to biva zbog nekih glupih razloga ..., a svima je ponos važniji nego priznat il oprostit grešku ) sve izbriše. Ali on je uporan koliko ja neodlučna i to traje otprilike godinu dana s povremenim prekidima ( zvuči kao vremenska prognoza =o) I onda jučer se vidimo ( jer smo na istom mjestu gledali tekmu - koju necu komentirat, samo da mi je žao što ne idemo dalje.) i razgovaramo kao da smo najbolji frendovi na zemljinoj kugi, i kažemo si baš sve što nas muči i zašto je to tako ( nikad nisam ni pomislila da cu s nekim dečkom moć tako razgovarat...) Priznao mi da me voli, da je lud za mnom, ali kao što je i istina da ovo sve predugo traje i da moram odlučit što želim dalje, vezu ili ne. A ja, i dalje ne znam što da radim...strah me da jednog dana se to sve izbriše i da izbriše i njegov trag u mom životu...
Upravo čitam knjigu od Paula Coelha - Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala ( dal cu ja na kraju plakati...) i došla do jednog dijela koji da je kao rješenje na moju dilemu, glasi:
" Ljubav ne pita mnogo, jer ako počnemo razmišljati, počinjemo se bojati. To je neobjašnjiv strah, uopće nema smisla pokušavati ga prevesti u riječi. Možda je to strah od poniženja, od odbijanja, strah da će se sav čar rasplinuti. Zvuči glupo, ali tako je. Zato se ne pita, učini se. "
Možda je najbolje ne razmišljati, a ja razmišljam o tome, i što više razmišljam to se više bojim. Možda sam morala odmah donjeti tu odluku,a ne odgađat ju sve više i više ( vjerojatno bi to mogla sve dok njemu ne prekipi i kaže da je gotovo, ali on je toliko uporan,a ovo više stvarno ne može ostati ovako kako je trenutno ) ali odluke su samo početak nečega. Obično kad donosim odluku to biva kao da uranjam u močnu struju koja me nosi na mjesto o kojem u trenutku odluke nisam ni sanjala...
I što dalje, do sutra moram donjet odluku...????????????????? A u knjizi je sretan završetak, da li ce biti i u mojoj prici...
Post je objavljen 23.06.2006. u 19:41 sati.