Od stoljeća sedmog i prije, preko knezova, kraljeva, dvorskih luda, poturica, mađarona, dotepenaca, crkvenjaka, naroda, izroda, poroda i našeg nam roda pa sve do danas, nad hrvackim narodom kao avet se prostire i pada po njegovoj glavi, mažući mu oči, nos i dupe, stara kajkavska poslovica «Oči bi, a rit nemre».
Ili ne pada i ne prostire se, a možda nije ni kajkavska, ali je istinita i ide uz korak s euforijom o hrvackom reprezentativnom nogometu kao igri koju igra poseban, ibermenš narod koji je spreman popeti se na tron, a biti trom, a biti spor, a biti za kurac, a, a, a i tako dalje i tako to.
Danas sam oslobođen. Osjećam se kao nakon teškog i željenog prekida veze koji se planira mjesecima, ali nemaš muda prekinuti jer navika je tu, rame za čišćenje krmelja je tu, seks je tu, vau-vau-u-u, je-je, u-u, jeeeeeee.
Sad napokon mogu doći s posla i čitati o «Pobjedi redovnica», «Iskustvima mladog Don Juana» i «Nadin ili nedaće kreposti» i ne moram osam sati buljiti u televizor i osjećati se skoro poput Rimljana kojima su oči mazane kruhom i igrama, samo što se nama oči mažu jedino igrom, dok se pitanje kruha, prosperiteta, napretka i daleko većih problema koji nas pritišću mete pod zeleni tepih.
Potrošili smo mnogo para na alkohol i žderačinu, potrošili smo živce, potrošili smo oči, a dobili smo zadovoljstvo jednako onom koje je Zed pružio onom crncu u podrumu nabivši mu plastičnu kuglu u usta, a bijeli pjegavi kurac u dupe. Samo što nema ni Brusa Vilisa, ni Brus Lija, ni tamo nekog Superbrusa da nas spasi analne penetracije i konstantnog guženja, domoljubnog, rodoljubnog, patriotskog i svehrvackog, og-og, jebo te, piiiiii!
Post je objavljen 23.06.2006. u 10:45 sati.