Marketing
ŽIVJETI ZA SMRT
...baš sam se sad nešto zamislio i sjetio se frenda s faxa koji je nedavno pokušao napravit samoubojstvo ali mu ni ovaj kao ni onih dva puta prije toga nije uspjelo..hvala bogu jer bi bilo stvarno žalosno izgubit frenda na bilokakav način jer su prijatelji ljudi s kojima se družiš koji te razumiju i jedini kojima u potpunosti vjeruješ... zar ne? jeli takvo prijateljstvo uopće moguće? jeli prijateljstvo samo navika, jel to možda grupica ljudi koja ima obostrane koristi jedni od drugih...jel uopće postoji termin prijateljska ljubav?? to su pitanja na koja još ne znam odgovore a na neka neću vjerojatno nikad niti saznat...tužno je to, onaj tren kad shvatiš da si sam na svijetu da su svi (ili većina ljudi) s kojima se družiš prolazne sjene, sjene koje prolaze kroz ovaj moj jadan život i kad se napokon za njih vežeš onda te sjebu i shvatiš da si sam.... možda je tako i bolje, možda mi je suđeno biti sam i umrijet sam, smrt mi se čini kao najbolji izlaz iz svega, možda je kukavički izlaz ali jebiga izlaz je... sve mi se ćešće motaju takve misli po glavi, za koga da živim, zašto, koji smisao cijelog ovog trnovitog puta koji se zove život...smrt?? pa mislim ionako ćemo svi kad tad umrijet ali pitam se vrijedi li muke? vrijedi li se cijeli život sjebavat problemima i ostalim pizdarijama kad nam na kraju isto ispada, toliko muke....uvijek sam si mislio da će se sve drugo posložit samo od sebe ili da će se već nekako izgurat ali uvijek sam mislio da prijatelji ostaju, da su tu kad ih trebaš da se s tobom vesele i plaču, ma u biti opet sam ja svemu kriv jer ja kad me prijatelji nešto traže ja sam bez razmišljanja spreman učinit svašta ali radi se upravo u tome što oni prije promisle pa onda odgovore, u kome je onda problem, u njima??? obuzelo me veliko razočarenje i jebi ga ne mogu se riješit tog osjećaja, ali opet nisu oni ništa krivi, nisu ništa niti napravili (možda je u tome problem) al jebi ga ne mogu si pomoć, to trenutačno osjećam... kad smo vani zamišljam si da sam nevidljiv, da me nema i vidim da bi oni jako dobro funkcionirali i bez mene i to mi je u jednu ruku drago, jer kada odem... ne želim da itko plače zamnom, ne želim grandiozan sprovod, želim samo umrijeti u miru, želim da me što brže zaborave jer nisam vrijedan niti sjećanja, jednom davno bio sam optimist mislio sam da će sve biti u redu ali kad sam shvatio kako ovaj prokleti svijet funkcionira ne želim život, nek me rađe štakori i crvi žderu... zašto je dan baš meni? tko mi je i zašto dao taj "poklon", tko je taj koji dijeli živote šakom i kapom Bog?Sotona? zašto ne promisli dvaput prije nego potrati još jedan život uzalud... znam da ovo sve zvuči sebično i odvratno jadno od mene ali jebiga ljudi, nemogu protiv sebe, probajte to shvatit, razočaran sam, ne nikim posebno već životom kao cjelinom, propitujem se i tražim razloge da to ne napravim ali njih je sve manje i manje u biti ne postoje, trenutno ne postoji ništa što bi me zadržalo na ovom usranom tlu po kojem gazim... gazim ravno u usta smrti a toga nisam niti svijestan.... potrčat ću prema bijeloj svijetlosti koja možda vodi na neki bolji svijet, svijet bez razočarenja, tuge i jada.. svijet na koji odlaze ljudi kao ja ... vječne lutalice između vremena...
Post je objavljen 23.06.2006. u 02:38 sati.