Marketing
Miljenko Vikić, baletni prvak i koreograf
Vecernji list
Kultura
23.11.2004 17:10
RAZGOVOR Dobitnik nagrade za životno djelo hrvatskog glumišta
Miljenko Vikić: Ples uvijek pobjeđuje
Autor Denis Derk
Miljenko Vikić baletni je prvak Hrvatskog narodnoga kazališta i koreograf, ali i jedna od najživopisnijih osobnosti hrvatske kazališne scene. Danas će primiti nagradu za umjetničko djelovanje.
VL: Imate li kao umirovljenik problema s ulaskom u HNK?
VIKIĆ: Nemam. Nikad se nisam sukobio. Lijepo mi je doći u HNK jer se ovdje napunim energijom.
VL: Koja vam je najdraža uloga?
VIKIĆ: Mirko, Mandarin, uloga velikog osloboditelja iz "Helota", Don Juan, Peer Gynt... Prijatelj Dimitrije Parlić nudio mi je i ulogu Romea. Neću ni mrtav plesati Romea, odgovorio sam. Želio sam biti zločest na sceni, bilo mi je dosta uloga ljubavnika. Tako sam dobio ulogu Tibalda.
VL: Jeste li ostali bez neke uloge koju ste željeli plesati?
VIKIĆ: Što sam želio, to sam otplesao. Više nemam želja. Sedamdeset i tri su mi godine i nemam više snage. Divim se Šparembleku koji i dalje vježba i koreografira. Ja sam se našao u drami i operi.
VL: Što ste posljednje radili?
VIKIĆ: Surađivao sa Snježanom Banović na predstavi "Vaginini monolozi" u Dubrovniku. Sad me čeka rad na mjuziklu "Grižula" Đele Jusića koji će u Kazalištu Marina Držića režirati Georgij Paro. To je dovoljno za jednu godinu. Došlo je doba kad treba svirati i za pojas zadjenuti.
VL: Rođeni ste Dubrovčanin, koliko ste nastupali na Dubrovačkim ljetnim igrama?
VIKIĆ: Samo jednom i to u predstavi "Romeo i Julija".
VL: A kako vam se čine sadašnje Igre?
VIKIĆ: Ove je godine "Ekvinocijo" bio fenomenalan. Jedna velika predstava u jednoj sezoni, zar to nije dovoljno? A gostovao je i zagrebački Balet s "Romeom i Julijom".
VL: Hoćete li uskoro raditi na nekoj opernoj predstavi?
VIKIĆ: Hoću, ali ne smijem ništa reći. U Zagrebu me nema otkad je došla nova uprava i to zato jer sam bio stalni suradnik Georgija Para.
VL: Kakva je razlika između doba kad ste vi plesali i sadašnjosti?
VIKIĆ: U naše smo doba imali fenomenalnu publiku. Tad nije bilo televizije, postojao je samo radio i mi smo publici bili sve. Red za ulaznice protezao se do Kazališne kavane. U HNK imali smo i galerije koje su ukinuli. Bili smo i veći entuzijasti. Sada je Balet tehnički ojačan, ansambl je discipliniran. Mnogo rade i to je dobro. Dinko ih dobro drži.
VL: Nikad niste htjeli biti direktor?
VIKIĆ: Ne dao Bog. Nisam htio biti ni pedagog.
VL: Uvijek ste ostali vjerni HNK?
VIKIĆ: Uvijek vjeran. To je moja kuća i najbolja publika. Nisam otišao u inozemstvo jer sam jako nostalgičan, a i rijetko je kojeg umjetnika toliko voljela publike kao mene.
VL: Kad ste posljednji put plesali na sceni?
VIKIĆ: U ITD-u u predstavi "Tosca". Tad sam i glumio jer sam student beogradske kazališne akademije.
VL: Kako je ples pobijedio glumu?
VIKIĆ: Uvijek pobjeđuje ples. To je najteža umjetnost.
VL: Što vam znači nagrada glumišta?
VIKIĆ: To je najveća nagrada u životu umjetnika. Ove je godine nagrađen i Miše Martinović iz Dubrovnika, a nadam se da će nagrade osvojiti i Dubrovčani Joško Juvančić, Doris Šarić-Kukuljica, Niko Kovač i Frane Perišin jer su svi nominirani. Živio moj grad.
MILJENKO VIKIĆ - Nagrada za svekoliko umjetničko djelovanje
Žiri za dodjelu Nagrada hrvatskog glumišta dodijelio je ovogodišnju nagradu za svekoliko umjetničko djelovanje baletnom prvaku i koreografu Miljenku Vikiću.
Rođen 10. lipnja 1931. u Dubrovniku. Po svršetku gimnazije studira glumu na Kazališnoj akademiji u Beogradu, te istovremeno pohađa i Školu za klasični balet kod pedagoga prof. Laketića i Nine Kirshanove. Poslije nekoliko sezona provedenih na angažmanu u Sarajevu i Rijeci, 1958. godine postaje član Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, istodobno s nizom izvanrednih mladih baletnih umjetnika kao što su Sonja Kastl, Nevenka Biđin, Damir Novak, Đurđica Ludvig i mnogi drugi. Plesač izuzetnih plesačkih mogućnosti i osobite izražajnosti ostvario je niz uloga antologijske vrijednosti, a zagrebačkoj je publici ostao u sjećanju kao vrhunski interpertet glavnih muških uloga u baletima ĐAVO U SELU (F. Lhotka), LICITARSKO SRCE (K. Baranović), ČUDESNI MANDARIN (B. Bartok), JOSIP I NJEGOVA BRAĆA (R. Strauss), TROROGI ŠEŠIR (M. de Fallia), POSLJEDNJA ULOGA (Kuljerić), ČOVJEK PRED ZRCALOM (M. Kelemen), VRAGOLASTA DJEVOJKA (Herold), ROMEO I JULIJA (S. Prokofjev), GRAND HOTEL (B. Papandopulo), BALADA O MJESECU LUTALICI i dr.
Kako ples nije bio njegov jedini izazov, M. Vikić počeo se baviti i koreografskim radom. Autor je niza baleta, TV baleta, te baleta u operama, postavljajući svoja djela na najznačajnijim pozornicama bivše države. Među njegova najznačajnija djela, od kojih su neka i praizvedbe, ubrajaju se BALADA O ŽENI BODEŽU, KENTAUR XII (A. Kabiljo), CARMEN (G. Bizet – R. Šcedrin), MAKAR ČUDRA (P. Konjović), PAPISA IVANA (J.S. Bach – B. Papandopulo), TEZEJ i KARNEVAL ILUZIJA (B. Bjelinski) i dr.
U svojoj bogatoj baletnoj karijeri gostovao je na svim velikim europskim festivalima (Salzburg, Edinburgh, Atena, London, Paris). S Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu gostovao je u svim većim baletnim kazalištima u gradovima Europe i Azije.
Teatar.hr
15.11.2004. / Izdanje 470INTERWIEWMiljenko Vikić - razuzdani život baletne legendeMiljenko Vikić, baletan, koreograf i pedagog i ovogodišnji dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo za Nacional govori o 55 godina karijere glumca i baletana
Piše: Nina Ožegović
“Kad su moji prijatelji iz Dubrovnika čuli da sam dobio Nagradu hrvatskog glumišta za životno djelo, rekli su mi da mi je to finamenat pred smrt i da su me očito svi već pokopali. Odgovorio sam im da ja mogu još dugo i strasno ljubiti punim srcem i tijelom i da se ne nadaju da sam gotov”, ispričao je proslavljeni hrvatski baletan, koreograf i pedagog Miljenko Vikić (73), rođeni Dubrovčanin i ovogodišnji dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo, koji je u svojoj karijeri duljoj od 55 godina briljirao u baletima “Đavo u selu”, “Vragolasta djevojka”, “Romeo i Julija” i “Čudotvorni mandarin”, a zbog svog nekonvencionalnog, po nekima i razuzdanog života, bio čestom metom tračeva i različitih priča. I danas ga se sjećaju kao izvanrednog plesača gipkog tijela, lijepog lica, nalik na...
Nacional
Vjesnik
Nedjelja, 5. prosinca 2004.
--------------------------------------------------------------------------------
Publika je urlala kad sam plesao
Bio sam eksplozivan i na sceni. Zato me je publika i voljela, znam to po aplauzima koji se nisu naručivali kao danas. U moje vrijeme poslije premijere nije bilo mrtvila. Kad gledam »Đavla u selu«, dođe mi da viknem: »Kako to radite, to nije tako!« Pino Mlakar nije tako htio
Velikan hrvatskog baleta, plesač i koreograf, sedamdesettrogodišnji Miljenko Vikić nedavno je dobio nagradu hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje, što je bio povod za razgovor.
• Što Vam znači ta nagrada?
- Presretan sam što sam je dobio iako je to pomalo in memoriam. Život je pri kraju pa se onda daju nagrade nekakvim umjetnicima koji su valjda nešto značili u umjetnosti. Presretan sam i zato što su mi je dodijelile kolege.
• Vidljivo ste uzbuđeni, jeste li uvijek takvi?
- Uvijek. Takav sam temperament. Takav sam, eksplozivan, bio i na sceni. Zato me je publika i volila. Znam to po aplauzima koji se nisu naručivali kao danas.
• Zvoni li Vam i danas u uhu od aplauza?
- Da. Pogotovu kad vidim kakva je danas atmosfera u teatru i oko njega. U moje vrijeme poslije premijere nije bilo mrtvila.
• Poleti li Vam tijelo kad danas gledate neki balet u kojem ste nastupali?
- Kad gledam »Đavla u selu«, dođe mi da viknem: »Kako to radite, to nije tako!« Pino Mlakar nije tako htio.
• Kako je bilo surađivati s njim?
- Odlično. Od devet ujutro do jedanaest u noći svaki dan, s tri zrna graška, jednom jabukom i malo zelene salate bez ičega. I nismo se bunili... Najeo bih se tek kad bih kasno došao doma. Obožavali smo i njega i njegovu suprugu Piu jer smo od njih naučili jako puno.
• Počeli ste kao glumac?
- Prvo sam bio glumac, prvo sam u Beogradu studirao glumu.
• Negdje sam pročitao da je u svemu bilo presudno snimanje jednog filma u Vašem rodnom Dubrovniku.
- Da. Počelo je statiranjem u filmu »Majka Katina« koji je režirao pokojni Nikola Popović. To je bio film o borbi grčkih partizana protiv monarhista. Kad su u Grčkoj pobijedili monarhisti, partizani su nestali i film je stavljen u bunker. Kako sam bio grčke fizionomije, statist je na kraju filma prerastao u dosta veliku ulogu. Igrao sam nekakvog izmučenog ranjenika, partizana. Nakon toga pozvali su me u Beograd gdje sam se bez audicije upisao na studij glume.
l Jeste li kao klinac željeli biti glumac? Umjetnik?
- Htio sam biti učitelj. Bio mi je san otići na selo i učiti mlade ljude o ljepoti. Bio je to čudan romantizam u meni. S Učiteljske škole otišao sam na Akademiju, prvo studirao glumu, a onda prešao u balet.
• Zašto u balet?
- Onda je bila kriza muških plesača u komunističkoj Jugoslaviji i jednog me dana profesorica baleta pita bi li prešao u balet. Kako sam bio filmsko-kazališni odsjek, što je uključivalo i snimanje filmova koji su uglavnom bili partizanski a ja nisam bio partizanska faca, odrekao sam se filmske karijere i prešao u balet. Već prve godine nastupao sam u beogradskom baletu. Bio sam dosta sposoban, imao sam ono što kažu personality.
l Iz Beograda ste otišli vrlo brzo. Zašto?
– Iz Beograda sam po kazni otišao u Sarajevo. Gostovali smo u Švicarskoj, gdje smo se družili s čovjekom koji nas je vodio svugdje, a to je pratio agent iz jugoslavenske ambasade. Nitko nas nije upozorio s kim smo. Bio je fin, pristojan gospodin koji nas je vodio po muzejima i restoranima i fotografirao, a na kraju umontirao u fotografiju na kojoj je iza nas bio Draža Mihailović. Na slici su bile i dvije supruge generala. Izbio je veliki skandal, foliralo se da će se rastaviti od muževa, ali do toga nije došlo. A ja, ni kriv ni dužan, po kazni lijepo u Sarajevo. Iz Sarajeva sam otišao na Rijelu, a onda u Zagreb.
• Koju ste prvu glavnu ulogu otplesali u zagrebačkom HNK?
- Bio je to »Đavo u selu«. Poslije su se uloge redale.
• Koju ulogu smatrate najboljom?
- Onu koju sam jako volio. »Đavla« sam volio pa »Čudotvornog mandarina«. Onda sam volio »Vragolastu djevojku« gdje sam igrao komičnu ulogu, majku. Volila je i cugnuti. I kad se spoji da je igra muškarac, a još voli cugnuti pa i zatetura, onda to mora biti smiješno. Publika je urlala kad sam je plesao. Aplaudirali su mi po ritmu muzike.
l Imate li filmskih zapisa?
– Svi moji snimci, sve što postoji je iz zadnje faze. Kad više nisam mogao plesati kao dok sam bio mlađi. TV je brisala i onda bi snimila nešto drugo.
Takva su bila vremena. HTV nema snimku čak ni Bernsteinova koncerta u Dubrovniku koji je raritetan. Nakon njegove smrti, Amerikanci su tražili snimku tog koncerta i nudili velike novce, ali je nisu dobili jer je preko te snimke bila snimka nekih zabavnjaka. Amerikanci nisu vjerovali da je ta snimka izbrisana. Zato o nama, staroj generaciji plesača i nema nekih snimki.
Pokoja fotografija i sjećanja sve je što mi je kao dokument ostalo od karijere.
• Kad uspoređujete ondašnji balet s današnjim, koja je razlika?
- Tehnički su puno jači od nas, sigurno. Ali, nažalost, ne samo u nas nego svugdje u svijetu, premalo je personalityja u tim ljudima. Plesača, kad sada dođe na scenu, publika rijetko odmah prihvati. Danas je tehnika, tehnika, tehnika... Kad iziđeš s predstave, sjećaš se da je zavrtio samo deset pirueta pa se onda ohladiš. Ne ostane ono nešto. Personality je rijetkost. Ili je imaš ili nemaš. To sa sobom nosiš, to Bog daje. Ona se ne može naučiti.
• Gdje je danas hrvatski balet?
- Mislim da je zagrebački balet vrlo dobar, na dobrom mjestu u Europi. Samo više nema gostovanja. Ni Europa nema više novca da zove grupu od 70-80 ljudi.
• Zašto su u Hrvatskoj baletani uglavnom stranci?
- Mladi ljudi, kad čuju da je baletanima plaća 2000, 3000 kuna i da rade po deset sati, ne razmišljaju dalje. Plaće su bijedne, a cijeli dan se radi. Ma, država uopće ne gleda na umjetnost, mi smo posljednja rupa na svirali.
• Mnogi dečki ne žele u baletane i zato što su oni navodno homoseksualci. Ima li u tome istine?
- Toga ima najmanje u baletu. Samo što smo mi na takvom pijedestalu. Evo, među sadašnjom generacijom mislim da nema ni jednoga.
Da mladi ljudi znaju koliko im je to odlično uhljebljenje, siguran angažman, uopće tako ne bi razmišljali. Mogu putovati, ne moraju znati nijedan jezik, a svugdje u svijetu mogu plesati.
Andrija Tunjić
--------------------------------------------------------------------------------
Post je objavljen 23.06.2006. u 02:36 sati.