Na ovom blogu oboljeli od crohna i ulceroznog kolitisa pišu o svojim iskustvima. Kako nam je usprkos bolesti zdrav ostao smisao za humor opisat ćemo vam samo ona smiješna. Svijet je prilagođen većini i svi koji imaju neku posebnu potrebu (u našem slučaju to je najčešće čist i dostupan wc) znaju koliko je ponekad teško objasniti okolini o čemu se radi. Upravo zbog tog neznanja, a ponekad i nerazumijevanja ljudi, ali i stanja u našem zdravstvu često se nađemo u komičnim situacijama koje ćemo vam ovdje opisati, u prvom redu da se dobro nasmijete, ali i da na zanimljiv način ljudima približimo svoje probleme. Prve dvije anegdote dogodile su se meni i već su objavljene na blogu Cordelijin kutak, ali prebacila sam ih ovdje jer se bolje uklapaju. Nisu o mom kolitisu ali su ipak povezane s zdravljem točnije s kamencem koji je jedno vrijeme bio neželjeni stanar mog desnog bubrega. Iako probijam led i povremeno ću objaviti pokoju svoju dogodovštinu ovo nije moj blog pa pozivam sve koji imaju dobru priču (sad se osjećam kao Sanja ) da nam je pošalju na mail, rado ćemo je objaviti.
DOGAĐAJ PRVI ILI KAKO SAM UČINILA ZANIMLJIVIJOM PODNEVNU KAVICU SVEKOLIKOM SPLITSKOM PUČANSTVU NA VOĆNOM TRGU
Sve je počelo prilično idilično. Nakon dosta vremena moj me ulcerozni kolitis ostavio na miru. Bila je subota i divan proljetni dan kao stvoren za šetnju i kupovanje u gradu. I tako sam se lijepo skockala, nabacila smješak, uzela dragog pod ruku, i uputila se vani nesvjesna budućih nemilih događaja. Moja sudbina nije se pojavila u obliku nekog od jahača apokalipse, već u obliku, naizgled posve nedužnog, crnog labradora. Tog je labradora njegov adolescentni gazda na rolama izveo u šetnju, a onda mu pobjegao. Jadna je životinja počela uznevjereno trčati po trgu tražeči ga i naletio na mene. Kako je to pas od oko 50 kg. i kako me udario u stražnji dio koljena, ja sam jednostavno poletila s sve četiri u zrak i završila, kao i sve drugo pod utjecajem sile teže, na podu uz priličan tresak. Ja volim pse i ne bojim ih se, a ni moj momak ih se već duže vrijeme ne boji, ali ipak nema u njih toliko povjerenje kao ja. Kad je pas vidio da me bacio, dobrodušno me došao polizati od brade do čela, a u čemu ga ja, onako u šoku, nisam uspjela zaustaviti. Moj momak, također u šoku, pomislio je da me napada, pa je krenio prema njemu. To je preplašilo psa, koji se počeo odmicati i uz put pokupio u zubima moju japanku koja mi je ispala s noge (valjda za suvenir i trajnu uspomenu). Na svu sreću nije moje prometno sredstvo odnio previše daleko. Ispustio je japanku jer je ugledao svog gazdu koji se u međuvremenu vratio i skrivao iza ugla. To mu je bilo pametno jer je moj dragi prosto žudio da s njim razmjeni par prijateljskih riječi, i da mu , koristeći šaku kao medij, objasni neke životne istine. Za pohvalu mojim sugrađanima, moram reći da se, s obzirom na situaciju i nisu previše smijali. Kao podsjetnik na ovaj događaj jedno vrijeme sam imala dojmljivu masnicu, a i sve se pretvorilo u uvod u moju sljedeću avanturu koja se zbila za tri dana.
DOGAĐAJ DRUGI ILI O LJEKOVITIM SVOJSTVIMA MOJE GOLE GUZE
Kao što već gore napisah, događaj s psom bio je uzrokom još jednog mog, mogla bih reći osramota pred publikom. U vrijeme mog sudbonosnog susreta s labradorom, nisam znala da moj bubreg krije jednu malu tajnu. U njemu je, naime, već određeno vrijeme, a bez mog znanja i dopuštenja obitavao jedan kamen (na žalost ne dragi), a koji se od udarca pri mom padu odlučio pokreniti i bolom mi ukazati na svoje postojanje. To me tri dana iza slučaja kodnog imena labrador, negdje oko ponoći, dovelo na hitnu pomoć. Jedan od problema u našim bolnicama, po meni, je potpuni nedostatak pažnje prema pacjentovom dostojanstvu, što sam imala prilike osjetiti na svojoj koži. Kad sam se te noći pojavila na hitnoj već sam znala da imam kamenac, pa nisam bila uplašena i došla sam samo da me s dvije injekcije u guzu spase bolova. Kad sam ušla u ordinaciju, medicinska sestra me lijepo uputila da skinem gaće i nagnem se preko stola, dok je ona sa strane pripremala injekciju. I dok sam ja tako bila gologuza nagnuta na stol u ordinaciju je ušla druga sestra s nekim papirima i za sobom ostavila širom otvorena vrata što je svima u čekaonici pružilo priliku za odličan pogled (ukoliko se nečija stražnjica može smatrati prihvatljivim pejzažom). U čekaonici je bilo sigurno 10-tak ljudi, što pacjenata, što rodbine i prijatelja u pratnji. Dotična je sestra obavila što je imala, izašla i ovaj put za sobom zatvorila vrata, a ja sam primila što me išlo. Svo vrijeme sam razmišljala samo o jednom: kako ću izaći pred sve te ljude koji su mi vidili i drugo lice. Razmišljala sam o izlasku kroz prozor, ali bilo je malo glupo. Ipak, ni prenoćiti u ordinaciji nisam mogla. Ne znam kako je u drugim krajevima lijepe naše, ali mi u Splitu kad ti netko vidi gaćice ili guzu kažemo da smo ga «slikali». Zato sam ja podigla glavu, omotala se s onoliko dostojanstva koliko sam uspjela prikupiti, hrabro stupila u čekaonicu i progovorila: «grupna fotografija je gotova u petak, može u boji ili crno-bijelo». Smijali su se i oni koje je bolilo. Kažu da je smijeh lijek, pa ako nitko baš nije na licu mjesta umro od smijeha možda je moja gola guza kome i pomogla.
Post je objavljen 22.06.2006. u 13:01 sati.