Sistersi su me podsjetili na neko retro vrijeme sa manje obaveza, jabučarenje i život na grbači roditelja.
Na koncertu sam vidio doduše i dosta davno pogubljene ekipe koje se prisjećam tek pri inventuri starih fotki.
Neki su se poženili, neke porodile, pa imaju vlastite noćne koncerte, za sitne glasove doma, ali u svakom slučaju dobro je vidjeti frendove ponovo, pa makar i u tim rijetkim prilikama.
Iz tog vremena, evo jedne retro fotke sa mojom dragom frendicom Mellinom, koju ste već u par navrata mogili zamijetiti na ovom blogu.
Doduše i ona se promjerila, odrasla uozbiljila (i zblajhala), kao i večina ljudi koje srečem.
Ja sam izgleda, među onim rijetkima, zarobljenima u vlastitoj briji i vremenu i nemamo pojma kako su se stvari razvile i prikriveno se užasavamo u šta se sve to može izroditi.
…iako ne mogu reći da mi tu nešto fali. Carpe Diem.