Kad sam umoran od puta k zvijezdama, da ljudima u noći donesem malo svjetla, sjednem u tišinu i nalazim Tebe, moj Bože!
Tada osluškujem izvor i čujem Tebe.
Posve duboko u meni samom i u svemu oko mene osjećam veliku tajnu.
Dragi Bože, nemoguće je shvatiti radost koju tako nezasluženo smijem uživati.
U danima straha i nevolje daješ mi doživjeti što su znali proroci stoljećima prije mene: da me nosiš na svojim ramenima. S dvije ruke čvrsto držiš.
Bože, rekao si mi jednu riječ koja mi sve objašnjava, utjeha koja ne umire i nikad me ne napušta – jedna riječ izrečena duboko u srce: Niste vi izabrali mene, nego ja izabrah vas.
Ja sam mali komadić stakla, neka kroz njega Tvoja ljubav svijetli ljudima.
Komadić stakla, koji put prašan od svagdašnjice, zaprljan burama života.
Ali Ti si ga svaki put očistio sedamdeset sedam puta u toploj kiši svoga milosrđa i nježno ga postavio na svoje sunce da sjajnije nego ikada odražava vječno prelijevanje ljubavi između Tebe i ljudi.
Bože, Ti iz krhotina činiš ogledalo svoje ljubavi.
Dragi Bože, sve si mi dao.
Daj mi još samo jedno: zahvalno srce.
Phil Bosmans
Post je objavljen 21.06.2006. u 18:55 sati.