Prije svega podignimo pogled. Pogledajmo nebo, raskrilimo ruke i duboko udahnimo. Što češće. Sretni ljudi hodaju uzdignute glave. Koračajmo tako i mi.
Gledajmo druge u oči. Pokušajmo čuti što nam govore. Sačekajmo da završe rečenicu. Dok nam govore, ne mislimo na sebe, već se pokušajmo uživjeti u njihovu situaciju, "uđimo u njihove cipele". Oni nam govore zbog sebe, a ne zbog nas.
Ljudi govore zbog viška ili manjka ljubavi.
Uvijek se pitajmo: "Gdje je tu ljubav?" i nikad nećemo pogriješiti, ako idemo tim tragom, tragom ljubavi. Vjerujmo u Ljubav. Vjerujmo i prizovimo u sebi svu ljubav koju imamo, i šaljimo je mislima na sve strane kao gustu zlatnu svjetlost, kroz sve što činimo, prema svima i svemu. Kozmički je zakon "slično privlači slično". Ako budemo tako nesebično širili ljubav, pogled u oči iz čista srca, osmjeh…to je upravo ono što ćemo dobivati od drugih. I od prirode koja nas okružuje.
Ne očekujmo ništa. Tada ćemo dobiti sve. I postati slobodni, radosni, smireni, voljeni i sretni.
Naš cijeli život je samo u sadašnjosti, upravo sada i upravo ovdje.
Posvećeno jednoj osobi koja možda sada, možda ovog trena pati...
Večeras
Večeras htio bih
podijeliti s vama
pjesmu,
ljeta u noći
igru,
svjetla od žarulje u krošnji
graju,
cvrčaka, dalek lavež psa,
nijemi pogled zvijezda
i malo vjetra što zemlju
do povratka sunca tiješi.
Htio bih večeras,
otvoriti dušu,
iznijeti srce na dlan.
Htio bih, ali samo večeras...
-Josip- (Mogu li sad dobit Karlovačko?)
Post je objavljen 21.06.2006. u 16:49 sati.