Marketing
I osvane naslov
Zagrepčani/hrvati među najpristojnijim!???
Ovo me istovremeno i zgražava i iznenađuje.
Ako gledam nas nekolicinu koja stvarno ima, nazovimo ih, manire, uspredba s onima koji su bez ili s manje istih, onda mi je stvano jako čudno da spadamo u naslovnu kategoriju.
Kakvi su onda ostali ljudi naše planete, zemlje, grada???
Prošli tjedan sam, ajmo reč, napravila par stvari kojima se ponosim, i meni se čine normalnim, a kako vidim, samo su meni normalne.
Na tramvajskoj stanici srela sam slijepu djevojku, svi su se od nje micali koda je bolesna, a ne slijepa. Neznam, možda su mislili da je bolje da se maknu pa da se ne spotaknu na štap ili da joj ne smetaju, ili kaj ja znam kaj. Meni je bilo normalno doč do nje, pomogla sam joj da se domakne od ceste, pričale smo, raspravlojale o ovoj vručini, gdje treba siči, kuda ide, čak smo se i zezale malo. Meni je to normalno, iako je ne poznajem, zapamtila sam da se zove Suzana. Odrasla sam uz slijepe ljude, a i da nisam, isto bi reagirala da je ta neka osoba bila invalid, ili trudnica ili majka s djetetom, starica ili starac koji jedva hoda ili priča.
Kad smo ušle u tramvaj, još smo malo pričale, a na jednoj od stanica, ušla je bakica sa unukom koja je držala svoj prst a iz njega je liptala krv, trpala je4 maramicu na njega i pokušavala zaustaviti krvarenje. Nitko joj se nije dignuo! Da napomenem da sam zamolila jednu curu da se digne Suzani. Mislim, ono, stvarno, da osoba nije sposobna sama rezimirati kome se treba a kome ne dignuti, stvarno mi nije jasno. Bakica je sama jednog dečka zamolila da joj se digne jer joj nije bilo dobro, (uostalom, ta maramica
je već odavno izgubila moč upijanja...) okrenula sam se k njoj i izvukla iz torbe veliki flaster i stavila joj na prst. To je tak kad sa sobom uvijek nosim cijelu apoteku, praktički imam (ako se ko sijeća crtića) Sport Billy torbicu! ;-)))
A sve to me zapravo danas još više zdrmalo kad je u tramvaj ušla mlada mama s curicom od nekih 3 godine, i cijelim putem stajala, a balavurdija i malo stariji ljudi su sjedili i gledali u njih bez pardona ni ne pomišljajući se dignuti. istina, nije niti ona poduzela ništa da dobije mjesto ako ne za sebe i malecku, pa barem za malenu. Odmah sam se sjetila sebe pred godinu dana kad sam sa Demom išla u grad tramvajem, cijeli dan smo trčkarali po gornjem gradu, po šetalištima, Zrinjevcu i kad smo krenuli prema doma, na tramvajskoj stanici mi je zaspao na rukama. Bome nije više mali pa da ga je lako nositi, ali čekala sam tramvaj i mislim si, pa dignut će mi se neko... ma brus! Ušli smo u tramvaj, niko ni trc ni mrc, tek negdje iz sredine tramvaja maše mi gospodin od nekih 50-tak godina i doziva, da sjednem s djetetom.
I sad si ja mislim. Ako taj godpodin i ja dižemo rejting cijelom zagrebu, a od 1000 situacija koje sam vidjela, možda je na 5 neko poduzeo "pristojno" djelo, onda kvragu sistem i pristojnost!
Žena izlazi s kolicima iz tramvaja i muči se, kolica su fakat bila velika i teška, i niko joj ne pomaže, ja protestiram, komentiram ostale i provlačim se iz sredine tramvaja do vrata i pomažem joj spustiti kolica s djetetom. Meni nikada, ali nikada niko nije pomogao kolica spustiti iz tramvaja, osim ako sam nekoga prethodno zamolila, onda da.
Starček padne, spotakne se na rinzol, i kaj radi ostala masa koja prolazi?-gleda ga i misli si da je valjda pijan! Niko ne razmišlja da mu je možda tlak pao ili se spotakao jer je šepav... Ja sam valjda jedina glupača ili dobra duša koja svima pomaže, diže se svakoj bakici ili dideku u tramvaju ili busu, vadim maramice i vodu ako imam sa sobom a nekome pozli. Ne tako davno, gledala sam jednog čovijeka od nekih, neznam, valjda oko 60 godina kako teško diše u tramvaju, i cijelim putem sam gla gledala jer sam imala osjećaj da mu je slabo i da će se svaki čas onesvijestiti, ili će mu pozliti. Srećom nije. Ko zna kaj si je on mislio jer sam gledala svako malo u njega, pratila kako diše.. koliko se i dali više znoji nego prije par minuta...
Jesam ja bolesna jer mi je na pameti da ću jednom i ja biti stara pa bi voljela da mi neko pomogne, digne se ili uskoči u pomoć ako mi zatreba? Jesam blesava jer dajem krv svakih 4 mjeseca? Na kraju će mi se desiti da kad ću trebat krv-niko neće dat za mene.
Kad će mi trebat pomoć jer padnem, niko mi neće pružit ruku.
Kad ću jednom možda opet biti trudna, niko mi se neće dignuti...
Rijetko ko danas kad ulazi negdje pridrži vrata onome ko ide iza njega, bez obzira dali ga poznaješ ili ne, recimo u dućanu, ma i u mojoj firmi, čak i ljudi koje poznajem to ne rade. Meni je to nepojmljivo, ali, očito je moja baka imala i previše vremena kad me učila hrpu stvari koje mi i dan danas stoje ko ugravirane u mislima. "Hvala", "molim", "izvoli"... nekako sve više blijede...
I sad mi neko govori o pristojnosti?? Odgoj je na razini nule!
Mrzim sve te parole po novinama, mrzim sve te napuhane masne naslove koji su mi totalno nerealni.
Da ne kažem, kad ti se nešto desi u kući, i trčiš susjedima-pitam ja vas-ako ste u zgradi-hoće li vam svi susjedi otvoriti vrata ako je panika i ako stvarno trebate njihovu pomoć!??? Pogotovo ako ste u nekoj nepoznatoj zgradi. Zamislite da ste u posjeti prijatelju, njemu pozli, trebate pomoć i zovete hitnu, usput zvonite na sva vrata na katu jer trebate pomoć- I NIKO VAM NE OTVARA!!! Samo virnu korz špijunku i sakriju se u svoje sobe...
Meni se to gadi, i nikad neću biti takva.
Ostajem obična glupača koja svima uskače u pomoć i bez da je se to traži.
Ne čude me čak niti sve češći komentari kao što je ovaj ispod...
Post je objavljen 21.06.2006. u 14:32 sati.