Zasto? Zasto, zasto? Zasto sam ja takva? Zasto sam takva prema njemu? Zasto kad ono to nimalo ne zasluzuje?
Jesam i ja to spomenula njega? Jesam. On...on je stvarno predivan. Izvana. Iznutra. Jednostavno predivan. On ima unutarnju ljepotu, a to je najvece bogatstvo. Uvijek me zna oraspoloziti, razveseliti, ali ne i ovoga puta. Uvijek je uz mene, tu. Ne trebam ni reci kada mi je najpotrebniji jer on to sam zna, on to sam osjeti. On jedini ima tu moc. Voli me svom dubinom svoje duse i svom velicinom svoga srca. Svakim dijelom svoga tijela pa cak i ocima. U njima se vidi sva ta prevelika i mozda nezasluzena ljubav, velika rasplamsana vatra i neobuzdana strast. Pa da. Oci su zrcalo duse, zar ne? Svaki njegov dodir govori da bi dao zivot za mene, svaki njegov poljubac kaze da me voli vise od sebe. Najbolje me razumije. Jedini koji zna kako samnom. On jedini ima tu moc.
A zasto sam ja onda takva?
Tu rijec je stvarno tesko za objasniti. Ne znam. Stvarno. Mogla bih pokusati. Ja sam...takva. Bezosjecajna, sebicna, egocentricna, razmazena, tvrdoglava, nepopustljiva. Znam da to sve zvuci pomalo glupo, ali istina je. Cudno je o sebi tako govoriti, ponizavati se, ali to je jedino sta mi sada preostaje. Da. Imas pravo. Mrzim sebe i nikoga vise. Sebe. Zasto sam ja stvorena takvom? Ah na to ti ne mogu odgovoriti jer to ni ja nikada necu doznati. Nadam se. Ah... Ne mogu se braniti da to sve radim svjesno jer ja znam da sam u tom trenutku prisebna i svjesna sam svega. Ali kad prodje taj trenutak kao da mi se pojavi neka magla i prikrije ne tako davno proslo vrijeme. To se mozda i moze prikriti, ali ne i zaboraviti. To moje ponasanje, ne moze vise tako. Ne. Ne. Ne. Znam da moram prestat ili ce se polako pocet gasit ta vatra u njegovim ocima, ta ljubav. Zelim li ja prestat? Naravno, ali nisam sigurna da mogu. Znam da ga ne zelim izgubiti, povrijediti ili jos gore ugasiti nasu ljubav. Nije da ne vjerujem u sebe nego nesto sto je urodjeno, moze li se toga rijesiti? Iskreno nisam probala. Jos. Sve do sada.
