Marketing
just one tear can make it tumble down, just one kiss can make it better
np. entreat
Please make them go away!!! The voices are killing the last sense for reality I know...
Tisuće zvijezda prati svaki moj korak. U tišini gledaju kako odlazim i opet se vraćam; kako nestajem al' uporno se držim za tu posljednju stepenicu i ne puštam. Tisuće kapi znoja cjede mi se niz čelo, brišu prašinom umrljano lice crveno od napora da se još jednom digne iz kaljuže u koju ga život uporno baca. Krvavi prsti grčevito hvataju stepenice prepune koturajućih kamenčića što zabijaju se u nokte stvrajući nepodnošljivu bol koja crpi snagu iz umornih mišića.
It seems funny to me
every time I get ahead
I feel more dead...
Emo.
Riječ koju u zadnje vrijeme čujem i više nego previše. No ne označava ono što bi u biti trebala označavati. U onom kontekstu u kojem sam ja svakodnevno upoznat sa tom riječju ona označava nešto što nije ČRU, nešto što je odmak od uobičajenog ponašanja odrasle osobe(ili barem one koja bi to trebala biti po svim društvenim standardima), te nešto što je u potpunosti gay iliti uncool po svim standardima opakosti metalheads (ČITAJ:čmarnet) ekipe.
Zašto se ne bih osjećao sretno? Zašto se ne bih divio šarenim bojama svijeta udaljen od alkohola i inih preparata?? Zašto ne bih gledao na ljude i situacije kroz one dječje oči i zagrlio prvog prolaznika jer sam sretan što se i on smiješi??? Zašto ne bih neko nepoznato dijete na cesti uštipnuo za nos i poklonio mu balon?? Jer i ja bih htio da mene netko uštipne i pokloni mi jedan jedini zagrljaj, onaj od srca, onaj što će me obradovati više od milijun poklona...
Kupio sam si puzzle. Miki Maus i Paško Patak... baš su slatke. I svi su me ismijali. Osim jedne osobe (Hvala). Zašto ne mogu shvatiti moju djetinju zaljubljenost u jednostavnost života?? Male stvari me čine veselim. Samo jedna riječ, jedan mali osmijeh, pusa u obraz ili zagrljaj, mogu promijeniti moje mišljenje o svemiru. Zašto se nitko ne usudi zagrliti me??? (Osim tebe koja me jedina razumiješ - Slagat ćemo puzzle zajedno, ti i ja i I dig my toes into the sand... sami)
I know the pieces fit 'couse I watched them tumble down...
Omiljeni zvuci gitare trešte iz zvučnika, 1000 dB preglasno. Tražim pogledom žrtvu za jedan mali ples. Ah da, zaboravio sam. Nije kul plesati/skakati uokolo. Kul je stajati kod šanka sa pivom u ruci i prežvakivati teme koje smo već prežvakali tisuće puta. Tko je još vidio znojiti se na podiju i ispustiti sve svoje frustracije koje su se nakupljale cijeli tjedan. Skakati uz ritam gitara. Ispustiti krik. Pustiti ono dijete s lanca nek se izdivlja prije nego ga opet zatvorimo i suočimo ga sa novim radnim tijednom, novim danom našeg ozbiljnog odraslog života. Ta nemamo više šesnaest godina, zaboravimo onaj Nu-metal, onaj Hard-emo-metal-core. Zaboravimo Tom & Jerry-a, Mickey Mousa i Donald Ducka. Zaboravimo one lizalice od kojih ostaju crne usne. Zaboravimo stvari koje nas vesele jer mi smo opaki metalci i pijemo i pijani smo i to nam je jedina funkcija (osim kada seremo po svemu osim metalu).
NE ŽELIM ODRASTI!!! JA TO ODBIJAM!!!
Tko me odvuče do plesnog podija i pomogne mi da se opet osjećam dobro pelšući... voljet ću ga do kraja života... hvala...
::I cry only on a happy songs::
Kako je lako popljuvati sebe i ostale.
Post je objavljen 21.06.2006. u 01:50 sati.