Razbila sam tišinu, poziram vjetru potpuno naga. Ljubomora tvoja raste , kao divlji val preplavljuje mi grudi. Bestidna, bezimena, beskrajna kao misao igram se pod bljeskom akvarela. Vjetar je moj ljubavnik,... Ti si jahač zarobljen u citadeli mog srca.
Znam, tvoji crni anđeli bez krila, izjahat će pred jutro i oteti me vatri noći. Jesenje sjenke,
grive oblaka nad gradom, plovim kroz tvoje čuđenje, nijema, nestvarna, nepomućenih čula; obeshrabren mojom hrabrošću otkrivaš tajnu mene.
Ne znaš me,
jer više nisam neodoljivo bliska
tvom egu,
između nas
krhotine ništavila,
nepoželjna nijemost
poslije sna...
Post je objavljen 20.06.2006. u 20:54 sati.