KRITIKA : Niccolo Ammaniti - 'Ja se ne bojim' (AGM, 2003.)
Tokom devedesetih procvat prozne produkcije i kreativni literarni "bum" sličan onom našem dogodio se i kod zapadnih nam susjeda – u Italiji. No, za razliku od nas gdje se novi naraštaj književnika tematski okrenuo ratu i nimalo blistavoj poratnoj svakodnevici, Talijani su svoju literaturu, pod utjecajem popularne kulture i nekih globalnih fenomena (poput npr. Tarantina), umnogome
amerikanizirali. Tko želi, u to se može uvjeriti čitanjem odlične antologije talijanske kratke priče, vrlo indikativno nazvane
Animalije, kojom nam sastavljačice antologije
Snježana Husić i Tatjana Peruško donose na uvid mnoštvo priča talijanskih autora srednje i mlađe generacije. Većina priča zastupljenih u antologiji tematizira nasilje i kriminal kroz fabule nabijene akcijom, uvelike se naslanjajući na stripovske, TV i filmske uzore, odnosno popularnu i trivijalnu kulturu, a zbog tematike takve vrste susjedi su tu svoju novu književnu generaciju nazvali "Ljudožderima". U spomenutoj antologiji između ostalih zastupljen je i
Niccolo Ammaniti, koji je u međuvremenu objavio zbirku priča i 3 romana, od kojih je najuspješniji
'Ja se ne bojim' upravo objavljen i kod nas, u izdanju zagrebačkog AGM-a. (Taj je roman inače već preveden na dvadesetak jezika u ukupnoj nakladi od oko pola milijuna primjeraka, a po njemu je oskarovac
Gabriele Salvatores već snimio i film koji je prikazan na ovogodišnjem berlinskom festivalu).
Roman
'Ja se ne bojim' najlakše bi se moglo opisati kao
“Mark Twain susreće Stephena Kinga na vrućem žitorodnom jugu Italije”. Tim romanom, iako još uvijek zadržava neke prijespomenute generacijske značajke (ponajprije
nasljeđe stripa i filma, kao i tematiziranje zla), Ammaniti ipak osjetnom poetizacijom svog rukopisa pravi mali odmak od "ljudožderskih" kolega.
Za nositelja radnje on uzima 9-godišnjeg
Michelea, iz čije subjektivne vizure pratimo priču smještenu na siromašni ruralni jug Italije, u malo seoce Acqua Traverse. Ljetno je doba godine 1978. i Michele u društvu nekolicine prijatelja dane provodi jurcajući na biciklu žitorodnim poljima svoga sela (dok čitatelj neprestano očekuje da sa kakvog drveta začuje onaj fellinijevski
"Voglio una donna!" urlik), upuštajući se u raznorazne, često prilično brutalne i opasne igrice.
Ammaniti svoj roman temelji na faktoru iznenađenja i postepenog otkrivanja misterioznog zapleta, pa vam o fabuli ne smijem otkriti puno, osim da ljetna Micheleova idila traje do dana kada on slučajno otkriva stravičnu tajnu koja u potpunosti razara nevinost njegovog dječjeg poimanja svijeta, te se on suočava sa mračnim stranama i zlim osobinama svijeta odraslih.
Ammaniti progovara iz usta nevinog djeteta koje još nije svjesno svih razlika između dobra i zla, i koje ostaje šokirano spoznajom da su na onoj
“tamnoj strani” u ovom slučaju upravo njegovi roditelji. Samim time stravičnost romana dobiva na intenzitetu, jer zlo ne proizlazi iz sfere imaginarnog (vještice, zombiji i ostala čudovišta kojih se, i kojima se, djeca te dobi inače, plaše) već je pozicionirano u neposredno dječje okruženje – roditeljski dom. A Michele osim zla ukotvljenog u svoje najbliže, otkriva također i krhkost prijateljstva, pogubnost škrtosti i izdaju, a pomalo je odškrinuo i vrata koja vode u zamaman svijet seksualnosti.
Poetičnost svog rukopisa
Ammaniti tokom cijelog romana uspijeva sačuvati nizom vrlo sugestivnih i dojmljivih opisa krajolika, ali ne isključivo onih eksternih, ruralnih, već i unutrašnjeg duševnog krajolika našeg mlađahnog junačića čiji se svijet stubokom, za njega vrlo bolno - mijenja, a on ga od potpunog rasapa brani zanesenošću u svoj intimni bajkoviti, dječji svijet. Pritom Ammaniti na momente ipak zaboravlja da je Michele tek 9 godina star, te ga navodi na postupke i odluke koje po svojoj zahtjevnosti i zrelosti ipak nadilaze njegovu dob, čime roman povremeno pomalo gubi na uvjerljivosti. Kroz svoju priču
Ammaniti također provlači i komentar socijalno raslojenog talijanskog društva podijeljenog na bogati sjever i siromašni jug, a napetost postupno gradira i pojačava finim suptilnim naznakama (npr. kroz opasne igrice kojima naša dječja škvadrica krati svoje dane) nadolazeće opasnosti.
Taj 37-godišnji talijanski književnik njeguje fini, istančani stil, radnju razvija bez žurbe, polagano nas jednostavnim kratkim rečenicama uvodeći u dječju percepciju svijeta, te se mi postepeno navikavamo na nedovoljno izbrušen dječji osjećaj za realnost, kod kojega često neke stvari bivaju krivo protumačene, a što
Ammaniti vješto koristi kako bi svoj rukopis obogatio i inteligentnim humorom. Svoju klasičnu, linearnu fabularnu kompoziciju on tek povremeno prekida kratkim digresijama na neke događaje ranije proživljene (
flashbackovi), ali je mjestimično razbija i dojmljivim dočaravanjem produkata dječakove mašte, ili snova.
Knjigu preporučam svakome tko poput Đoleta bar malo zavidi
Tom Sawyeru jer je
“tako dobro terao po svom”, a svakako će se svidjeti i poklonicima realističnijih djela
Stephena Kinga (npr. novele iz zbirke
Godišnja doba), te naročito ljubiteljima
Michael Frayn-ovog odličnog romana
Špijuni .
(Napisao:
Božidar Alajbegović, studeni 2003.)