U ove za neke rane jutarnje sate sjetih se dotičnog profesora koji se svojih frustracija rješavao na poprilično odvratan i nimalo za neke učenike ukusan način!
Dogodilo se to u listopadu 2004. godine kada je u razred ušao profesor povijesti i kao i svaki mjesec dao nam sat slobodno "jer gradivo svakak stižemo dovršit". Nitko se nije tome nadao iako smo bili upozoreni od prošlih generacija da će se to kad tad dogoditi. Profesor se laganim pokretima zavalio u svoju stolicu iz koje nas sve vidi kao na pladnju i započeo s listanjem dnevnika. Nakon što je pregledao i memorirao ocjene svakoga od nas da bi znao kako koga treba ocjeniti kada on bude pitao nezaustavljivi proces je počeo!
1. Mali okret po razredu (traženje najbolje mete)
2. Ispravljanje kažiprsta desne ruke
3. Okretanje dlana i prsta prema razredu
4. Stavljanje tako okrenutog prsta u lijevu nosnicu
5. Okret od 180°
6. Grebanje
7. Vađenje prsta sa sadržajem iz nosa
8. Formiranje savršenog geometrijskog tijela od sadržaja (kugla)
9. Ciljanje nedužnih učenika
10.Teledirigirano izbacivanje
Nakon toga više ga ništa nije moglo zaustaviti! Ni smijeh iz zadnjih klupa, ni bolni jauci pogođenih u prvim klupama!
Danas nakon više od godinu i pol dana učenice prvih klupa još uvjek pohađaju grupnu terapiju kako bi im bilo što lakše zaboraviti taj akt dotičnog profesora povjesti koji je još slobodan i koji će sigurno cijelo ljeto planirati nove načine i usavršavati svoju preciznost. Neka Bog pomogne sljedećim generacijama ako usavrši tehniku i stekne dovoljno snage da pogodi i najudaljenijeg učenika!
Post je objavljen 20.06.2006. u 00:48 sati.