Dosao je dan da Brus i ja odemo i do Reichstaga.
Veselila sam se ko dijete sto cu se konacno prosetat staklenom kupolom.
"Znas, to je Sir Norman Foster izarhitekturirao", hvalila sam se Brusu svojim arhitektonskim znanjem. (ne da je njega bolilo uvo za to).
U Reichstagu nas je docekao ogromni red.
Kad, eto ti ga vraze, sugavi i neuljudni Amerikanci se poceli preguravat.
"E, nes vala.", pomislila sam ja i izlaktarila se ipred njih gdje sam i prije bila: "Ako su drugi prepristojni pa sute, ja necu. Ja sam s Balkana.", mislila sam dalje i cvrsto drzala svoje mjesto.
U to sam primjetila da je Brus malo zaostao te da su ga Ameri uspjeli izgurat.
"Brus, Brus, dodji amo.", zvala sam ga.
"Ma necu, ko ih jebe, nek se guraju kad su sirovine.", reko je Brus.
"Brus, dodji amo ne daj im gusta.", zvala sam dalje, al Brus ni makac.
Ameri su stajali ravno ispred njega i pravili se da se njih nasa konverzacija ne tice.
Odjednom, u Brusu je nesto puklo i izlaktario se bome i on do mene.
"Sta je Brus? Promijenio misljenje, a?"
"Ma, nije nego je jedan od njih prdnuo, a ako misli da cu stajat iza njega i gusit se u njegovim plinovima, krivo misli. Mater im redneckasku!".
I tako je prosao nas izlet u Berlin.
Post je objavljen 19.06.2006. u 15:46 sati.