Vapila sam. A nisam smjela.
Žudjela sam. I umalo sagorila.
Danas te čekam u Miru. Sa Mirom.
Sa svime što mogu ti dati.
Zbog tebe su čarobna jutra u ovoj dolini suza.
Ne žuri se!
Ne žuri se, anđele, života moga.
Kada god došao darovati ću ti sva čuda svijeta.
Do tada darujem ti ono što mi je dragocjeno, čega imam najmanje – darujem ti svoje strpljenje, kao cvijet.
Vrijeme ionako ne možeš ubrzati, kao ni događaje. A ako, i kada možeš, kad uspiješ, uvijek ispadne loše. Ne dozvoli to! Nemam snage za nove poraze.
Sve nas još čeka.
Još možemo osvojiti svijet.
Čudesna je spoznaja da dišeš sa mnom ispod istog neba.
Izazivam te! Usudi se! Jer ja čekam hrabrost. Tvoju, njegovu, nečiju. Umorna od kukavica i slabića. Trebam hrabrost da bih je mogla proslijediti dalje. Jer u tom sam krugu pakla već bila. Sama. Znam da slabima ne treba mnogo. Ali im trebam. Kukavica – to nije pogrdan izraz. To je samo izraz. Svi smo mi to ponekad. Ili smo bili, ili ćemo biti. To je kratkotrajno stanje svijesti. Van uma i razuma.
Heroizam ignorira strah, on daje krila. Herojska osoba očarava. On je ponosan, na vlastitim snagama izgrađen izazov okolini.
Jer hrabrost nije odsustvo straha. Hrabrost je, učiniti nešto uprkos strahu.
Post je objavljen 19.06.2006. u 14:34 sati.