Marketing
The ON
Srećemo se. Previše. Ipak... ovo je mali grad, četiri (ulice) sa četiri... Brijala sam da ćemo se moći izbjeći. Ali eto, ne ide, pa ne ide.
Imam osjećaj da nas sudbina ponovo spaja. Igrom slučaja smo ponovo u kontaktu. Ne zato što želim. Vjerovatno ne želi ni on, ali eto... nekome u nekoj drugoj dimenziji su te bolne i teške situacije zabavne.... valjda.....
Boli me njegovo ponašanje. I dalje se ponaša kao da se ništa nije desilo među nama. Kao da je sve uvijek bilo u savršenom redu. Divim se njegovoj sposobnosti da zaboravi kako mi je slomio srce... A isto tako da zaboravi sve one otrovne riječi koje sam ja njemu rekla. Ne, nisam mu ostala dužna. Iako sam možda trebala. Saviti rep među noge i otići. Ali to ne bi bila ja. Vjerovatno bi umrla da sam pregrizla svoju otrovnu jezičinu i otišla. Onako damski, kao u starim filmovima, hodala čvrstim koracima da ne vidi suze.
Ali neeeee, ja nisam mogla skupiti snage, ja sam se slomila. Stajala sam i gledala kako mi gazi srce.... jaoj, al sam raspoložena za dramatiziranje. Molim lijepo da me se okruni sa titulom DramaQueen ili kako god da se to piše....
Nakon dugo vremena smo se sreli. Naravno na njegovom radnom mjestu. U gradu je to lakše, uvijek postoji izlog koji možete pogledati (u mojim slučajevima to su izlozi sa traktorskim djelovima) i praviti se da je nešto ful zanimljivo u njima i ne vidiš nikoga osim tog izloga. To mi je tlaka, praviti se da ga nisam vidjela ali lakše nego razgovarati s njim.
Razgovor je takav kao da se ništa među nama nije dogodilo. Kao da nikada odnos nije prerastao u nešto više. To boli. To ubija.
Taj put kada smo se sreli bilo je upravo tako. Situacija je bila napeta kao struna. On, sto ljudi oko nas, ja. Nisam se mogla kontrolirati i u sekundi su mi oči bile pune suza. A ja ne plačem na javnom mjestu. Nitko nikada ne smije saznati da mogu biti toliko ranjiva. Ali on je taj sa privilegijem da to zna. Nekako sam se uspjela skulirati da ne počnem vrištati pred svima.
Ali to nije bilo dovoljno. Shvatio je. Čita me kao knjigu. A ja osjećam njega.
Znam da mu je teško. Kao i meni, možda čak i teže ali svejedno ima tu čvrstoću karaktera da osjećaje zakopa duboko u sebi i nabaci ležernost.
I jučer sve ponovo. On, ja, bol. Bol koja vrišti u vama i stvara osjećaj da će vam cijelo tijelo eksplodirati. I naravno ležernost. Kada me je pitao za nogomet u djeliću sekunde sam se vidjela kako mu trgam glavu sa ramena i igram nogomet s njom.
Uspjela sam nabaciti smješak i reći da ne gledam nogomet. Izašla sam van. ČIsto u slučaju ako me strefi živčani slom da me nitko ne vidi.
U srijedu ćemo se sresti opet. I sve će biti isto. Fasada na licu, cool držanje a u meni erupcija vulkana. Bolna. Ako mogu birati ja bi radije da mi netko slomi ruku nego da to moram prolaziti. Jer više nemam snage.
A najgore od svega je to što ga osjećam. Ne uvijek. Osjetim kada misli na mene. Tada osjetim njegovu bol i umirem. Živim i umirem.
Pravo prokletstvo. A toliko sam se trudila da ga zaboravim. Da ga izbacim iz sebe. Otrov. Ne ide.
Više ni sama ne znam da li je u pitanju samo sudbina ili slabost karaktera......
Post je objavljen 19.06.2006. u 09:54 sati.