Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet
Kušlanova 59a
10 000 Zagreb
Odsjek za logopediju
Seminarski rad iz kolegija
Mucanje i brzopletost
JEZIČNA SPOSOBNOST DJECE KOJA MUCAJU
MENTOR: dr. sc. Senka Sardelić
STUDENT: Ivana Sivrić
Travanj, 2006.
UVOD
Fluentan govor je govor bez zastoja, teče glatko bez napora i zastajkivanja. Netečnošću nazivamo bilo kakav slom u tečnom govoru. Svatko od nas ima netečnosti u svog govoru, ovisno o situaciji, okolini, osobi s kojom komunicira (nadređeni, autoritet ili prijatelj). Pojam mucanje se odnosi na govor u kojem postoji više netečnosti, zastoja od onoga što se smatra prosjekom, te utječe na razumljivost i ometa komunikaciju.
Kada se govori o mucanju važno je napomenuti da se osim organskih, neuroloških, psiholoških poteškoća mogu javiti i različiti stupnjevi poteškoća u jezičnoj obradi. Teško je ustvrditi sa sigurnošću je li mucanje posljedica ili uzrok tih poteškoća, te imaju li sve osobe koje mucaju problema u obradi neke od jezičnih sastavnica. Mnoga djeca u razdoblju od 2. do 5.g. života imaju netečnosti u govoru u obliku zastoja te ponavljanja riječi i fraza. Djeca toga nisu ni svjesna te se pretpostavlja da je uzrok takvih netečnosti kombinacija razvoja motoričke govorne kontrole (neurološko sazrijevanje), okolinski stres (npr. u obitelji) i nagli razvoj jezika. Istraživanja koja povezuju mucanje i jezičnu obradu možemo svrstati u dvije kategorije: ona koja proučavaju jezične sposobnosti osoba koje mucaju i osoba koje ne mucaju, te ona koja povezuju netečnost s posebnim jezičnim zahtjevima (H. B. Hakim, N. Bernstein Ratner, 2004). Ratner (1997) navodi da je mucanje ovisno o težini zahtjeva jezične obrade, jer mijenjajući težinu zahtijeva smanjuje se i mucanje (prema, Bajaj i sur. 2004.)
Mnoga istraživanja (Budd, Zeitler, LaSalle (2003.); Anderson , Pellowski, Conture (2005.); Arnold , Conture, Ohde (2005.), usmjerila su se na proučavanje jezičnih sastavnica kod djece koja mucaju.
U ovom seminarskom radu pokušat ću približiti probleme koji se javljaju na pojedinim razinama jezika kod osoba koje mucaju .
MUCANJE I FONOLOŠKA OBRADA JEZIKA
Fonološko kodiranje kod osoba koje mucaju
Za fonološku obradu jezika od presudne je važnosti fonološka petlja. Radi su o dijelu radne memorije koji ima ograničen kapacitet pohranjivanja i obrade određene količine informacija. Fonološka petlja je privremeni prostor zadržavanja ulaznih verbalnih informacija kao i nepoznatih fonoloških sekvenci (Baddeley, 1986; Gathercole, Hitch, Service, & Martin, 1997;Gathercole, Willis, Baddeley, & Emslie, 1994). Sastoji se od dva dijela: fonološke memorije i mehanizma artikulacijske obrade.
Edwards and Lahey (1998) navode da je ponavljanje besmislenih riječi u visokoj korelaciji s mogućnošću oblikovanja i zadržavanja fonoloških reprezentacija u radnoj memoriji, te je povezano s vještinom čitanja, rječnikom, upotrebom gramatičkih pravila te razumijevanjem. Istraživanja koja su rađena na zadacima ponavljanja besmislica pokazuju da OKM imaju nešto slabije rezultate od kontrolne skupine ( npr.) Bosshardt (1993) u svojim istraživanjima nalazi da OKM imaju lošije rezultate na zadacima kratkoročnog pamćenja od kontrolne skupine (KS). To objašnjava time da OKM imaju sporije fonološko kodiranje i vrijeme obrade. Ludlow, Siren, and Zikria (1997); odrasle OKM imaju više poteškoća u učenju fonoloških sekvenci od KS s tečnim govorom. Istraživanje koje su proveli Hakim, Ratner, (2004.) pokazuje da OKM i KS značajno razlikuju na ponavljanju trosložnih besmislenih riječi i četverosložnih riječi koje nemaju engleski naglasak. S povećavanjem slogova u skupini OKM u ovom slučaju djece (KD= 4-8g), br. netečnosti se također povećavao. U literaturi možemo pronaći i drugačije navode, tj. da se mucanje povećavalo ne s dužinom riječi već sa fonemskom složenošću (npr. Throneburg, Yairi, Paden, 1994.).
Covert Repair Hypothesis (CRH) ili hipoteza prikrivenog ispravljanja objašnjava da uzrok mucanja leži u poteškoćama u vremenskoj komponenti fonološkog enkodiranja (fonološki sustav enkodiranja sporiji od ''normalnog''), te da je mucanje popratna pojava u procesu u kojem slijedi pogreška-otkrivanje-popravljanje (Kolk & Postma, 1997). Prema ovoj teoriji mucanje je simptom prilagođavanja na sporije vrijeme aktivacije ciljanog fonema te prebrzog i krivog odabira ne ciljanog fonema (Wijnen, 1991.) Budd, Zeitler, LaSalle su pronašli da se frekvencija mucanja povećava na riječima s većim zahtjevima na fonološko kodiranje, te zaključuju da djeca koja mucaju produciraju poruku prije nego li je fonološko kodiranje završeno. Također navode da bi u kliničkom radu s mlađom djecom koja mucaju trebalo raditi na materijalu s rimom (knjige, pjesme, priče) kako bi se smanjila netečnost.
Fonološka svjesnost djece koja mucaju
Do sada se u istraživanjima mucanja i fonologije usmjeravalo na tri pitanja :
1. Povećavaju li fonološki složene riječi mucanje?
2. Može li se na osnovu fonološkog poremećaja predvidjeti daljnji razvoj mucanja?
3. Kako i koliko utječu fonološke pogreške na mucanje djeteta?
Neki istraživači kao što su Bernstein Ratner (1997), i Nippold (1990) pratili su i uspoređivali djecu koja mucaju i kontrolnu skupinu na jezičnim zadacima. Takva istraživanja su pokazala da se OKM imaju neznatno smanjenu jezičnu učinkovitost te da se mucanje češće javlja na jezično složenijim iskazima (Ryan, 2000.c; Bernstein Ratner i Sih, 1987. prema Ryan; 2001.).
Byrd, Conture, and Ohde (2005) radili su istraživanje koje pokazuje da predškolska djeca koja mucaju brže imenuju slike ako im se prethodno auditivno prezentira zadnji slog ciljane riječi, dok je kontrolna skupina bolja kada im se prezentirao prvi glas u riječi. To navodi na zaključak da djeca koja mucaju imaju slabije razvijen ili neučinkovit fonološki sustav.
U istraživanju Arnold , Conture, Ohde (2005), ispitivalo se fonološko enkodiranje u zadacima imenovanja na fonološki bliskim riječima i fonološki različitim. Prema CRH hipotezi, osobe koje ne mucaju brže će i točnije imenovati fonološki bliske riječi, ali takve razlike se neće naći kod OKM, te kod različitih riječi OKNM izvedba će biti sporija. Takve pretpostavke podupiru tezu da veća fonološka sličnost stvara zbrku u ''organiziranom'' sustavu OKNM, ali ne i u , kako se smatra neorganiziranom sustavu OKM. Cilj ovoga istraživanja je bio ispitati utjecaj fonološke bliskosti na brzinu govora (speech rate time) i točnost kod OKM i OKNM u zadacima imenovanja slika. Ako se dvije grupe razlikuju na zadacima fonološke sličnosti mogli bismo to pribrojiti poteškoćama u enkodiranju te postizanju tečnog govora.
Rezultati istraživanja:
- nije bilo razlike između dvije grupe djece
- djeca brže i točnije imenuju slike ako se radi o fonološki različitim riječima jer im ne stvaraju zbrku, dok je kod odraslih obrnuto; bolje imenovanje je na fonološki sličnim riječima jer se iz mentalnog rječnika aktivira više riječi.
- fonološka sličnost i razlika utječu na brzinu i točnost imenovanja kod obje skupine djece što se ne slaže s CRH hipotezom.
Međutim autori navode niz suprotnih rezultata dobivenih drugim istraživanjima (Byrd et al. (2005). Moramo uzeti u obzir niz faktora koji mogu utjecati na različite rezultate npr. različite metode, zadaci i zahtjevi u zadacima.
Bajaj i sur.(2004) ispitivali su djecu koja mucaju i KS na zadacima fonemske diskriminacije i manipulacije fonemima na LAC testu, CTOPP testu (Wagner et al., 1999) – zadaci zamjene fonema (npr. nus-sun). Rezultati pokazuju da nema značajne razlike između dvije skupine na metalingvističkim zadacima, te da se OKM ne razlikuju u metalingvističkim vještinama od svojih vršnjaka.
U istraživanju koje je proveo Ryan (2001), longitudinalno su praćene govorne i jezične karakteristike 22 djece koja mucaju u razdoblju od 2g., te su testirani u 8 navrata. Prvu godinu nitko od djece nije bio pod bilo kakvim logopedskim tretmanom. Rezultati pokazuju da su se svi poboljšali u artikulaciji i jezičnim sposobnostima, ali da artikulacija i jezične sposobnosti nemaju veliku vrijednost u otkrivanju prolaznog i perzistirajućeg mucanja. Također navodi da težina mucanja nije dobar prediktor, za razliku od frekvencije mucanja.
Paden, Yairi, (1996) te Yairi i suradnici (1996) navode da se predškolska djeca koja mucaju mogu inicijalno pokazati lošiji u fonološkoj obradi, ali usporedbom one skupine koja se oporavila i one kod koje mucanje perzistira nema razlika. U istraživanju provedenom 1999. Paden i sur. nalaze lošije rezultate na analizi fonoloških procesa u skupini djece kod kojih mucanje perzistira za razliku skupine koja se oporavila. Yaruss i sur. (1998.) navodi da u populaciji djece koja mucaju postoji 37.4% onih koji imaju i artikulacijsko/fonološke poremećaje (prema Ryan, 2001). Autori zaključuju da postotak pogrešaka na zadacima fonološke obrade ne može biti prediktor razvoja, perzistiranja ili nastanka mucanja.
Za perzistiranje mucanja važni su sljedeći prediktori prema Yairi i sur.:
-dob pojavljivanja mucanja
-trajanje mucanja
-pojavljivanje perzistiranja /oporavka od mucanja u obitelji
-rezultati na jezičnim/neverbalnim zadacima
-spol; više djevojčica se oporavlja
-jako mucanje može biti važan prediktor za perzistenciju
MUCANJE I MORFOSINTAKSA
Najčešće se u literaturi i praksi susrećemo s podacima da se mucanje javlja između 2. i 5. godine života. Zanimljivo je da se baš u tom razdoblju događa intenzivno usvajanje morfologije i sintakse jezika. Premda uzroci ranog mucanja nisu poznati, danas se nameće hipoteza temeljena na jezičnim poteškoćama kao uzroku mucanja (language-based hypothesis). Rano mucanje se javlja uvijek na prvim riječima u sintaktičkoj strukturi, rečenici ili glagolskoj frazi što je jedan od dokaza u prilog jezičnoj hipotezi (Bloodstein i Grossman,1981.). Na standardiziranim jezičnim testovima OKM pokazuju niže rezultate od kontrolne skupine (Murray & Reed, 1977; Ryan, 1992). Također se pokazalo da jezične vještine predviđaju i oporavak od mucanja; ona djeca koja imaju bolje jezične vještine imaju veće šanse za oporavak (Yairi, Ambrose, Paden, & Throneburg, 1996).
Najraniji početak mucanja do sada poznat je 18mj. kako navodi Bloodstein (1995), a to je u fazi intenzivnog razvoja gramatike i sintakse kada dijete počinje proizvoditi dvočlani iskaz. Rano mucanje se često javlja na funkcionalnim riječima pogotovo zamjenicama i veznicima, za razliku od razvojnog mucanja koje se javlja na riječima koje nose sadržaj (Brown 1945; Bernstein 1981). Mucanje na funkcionalnim riječima bi se moglo objasniti time da djeca oklijevaju u pripremi za sintaktičku strukturu. Faktori vezani za riječ npr. duljina riječi, složenost nisu u vezi s ranim mucanjem.
Mjesto u rečenici gdje se rano mucanje javlja ne ovisi o navedenim faktorima (prvi glas, funkcionalna riječ) ali je primijećeno da se rijetko ili nikad ne javlja na zadnjoj riječi u rečenici. Istraživanja pokazuju da odrasli mucaju na duljim riječima, na riječima koje počinju konsonantom, koje su prve u rečenici te rijetko na funkcionalnim riječima.
Rano mucanje je slično normalnim dječjim netečnostima ali se razlikuje po učestalosti i broju ponavljanja riječi. Bloodstein (2002.) predlaže da se rano mucanje promatra kao stanje između urednog razvoja jezika i zaostajanja u tom razvoju, te da ono može prerasti u razvojno mucanje kada dijete postane svjesno svog ''lošeg '' govora (oko 4g.).
Činjenica, koja upućuje na poteškoće u sintaksi, je da se u periodu od 2.do5.godine života događa intenzivan razvoj i usvajanje sintakse, a baš tada se javlja mucanje kod velikog broja djece. Djeca jako rijetko mucaju u fazi jednočlanih iskaza i na izoliranim riječima što ponovno upućuje na pojavu mucanja u sintaktičkoj strukturi. Pretpostavka je da dijete nije sigurno u formulaciji nekih sintaktičkih struktura pa se javljaju ponavljanja riječi ili slogova. Neka od istraživanja navode da se rano mucanje javlja u periodima (Bloodstein, 1960.), a jedno od objašnjenja bi moglo biti da se mucanje događa u kritičnom trenutku jezičnog razvoja kada dijete usvaja novu sintaktičku strukturu ili pravilo. Gaines, Runyan, & Meyers, (1991) te Zackheim & Conture, (2003) navode da ako se povećava duljina i složenost sintaktičkog iskaza povećava se i količina mucanja među OKM. Postoji smanjena govorna motorička stabilnost kod osoba (i djece) koje imaju tečan govor kada se povećava sintaktička složenost (Maner, Smith, & Grayson, 2000). To se događa uslijed prevelikih sintaktičkih zahtijeva na govor. Zackheim & Conture, (2003) zaključuju da su iskazi koji su iznad djetetove PDI (MLU) podložniji pojavi mucanja i netečnosti. Moglo bi se predvidjeti da će djeca govoriti tečnije što je duljina njihova iskaza bliža PDI vrijednosti. Dinamičke i brze promjene u jezičnim komponentama (npr. PDI) te sporije promjene u jezičnom razvoju i zrelosti djeteta međusobno utječu na pojavu netečnosti u govoru. Logan i Conture (1995.) našli su da gramatička složenost utječe na netečnost; u skupini visoke gramatičke složenosti u rečenicama našli su više nefluentnosti nego kod gramatički jednostavnijih iskaza.
Među djecom koja mucaju dječaci su brojniji i to 1,6 : 1, tj. ranog mucanja ima više među dječacima, ali i u školskoj populaciji ima više dječaka jer djevojčice imaju brži jezični razvoj (Bloodstein, 2005).
RJEČNIK DJECE KOJA MUCAJU I NJIHOVE JEZIČNE SPOSOBNOSTI
Djeca koja mucaju u usporedbi s kontrolnom skupinom na PPVT-III testu pokazuju slabije rezultate, kako navode neka istraživanja (Ryan 1992.; Bloodstein1995). Lošija postignuća djece koja mucaju (DKM) na testovima rječnika mogu se objasniti time da možda postoji neravnoteža među komponentama ili aspektima jezičnog sustava. Ako je jedna sastavnica lošije razvijena dolazi do neravnoteže u produkciji,tj. OKM doživljavaju neravnotežu između lingvističkog i paralingvističkog procesiranja komponenti što je rezultat jezične nesigurnosti ili neučinkovitog neuralnog funkcioniranja, što sve skupa dovodi do netečnosti i mucanja (Perkins, Kent, Curlee, 1991. u: Anderson i sur.2005.). Ovakav način objašnjavanja mucanja zove se Neuropsiholingvistička teorija mucanja.
U istraživanju koje su proveli Anderson i Conture (2000), osnovni cilj je bio utvrditi razlikuju li se DKM i ona koja ne mucaju na testovima receptivnog/ekspresivnog jezika i receptivnog vokabulara, te postoji li povezanost između učestalosti netečnosti, vrste netečnosti i razlika u jeziku i receptivnom vokabularu. Testovi upotrijebljeni u istraživanju su PPVT-III (Peabody Picture Vocabulary test-III) i TELD-II (Test of Early Language Development-2 ) i to na uzorku od dvije skupine po 20 djece KD= od 3-5.3godine. dobili su sljedeće rezultate:
-DKM postigli su znatno niže rezultate na oba testa, s tim da im je receptivni/ekspresivni jezik bolje razvijen od receptivnog rječnika
-razlike u ekspresivnom/receptivnom jeziku, receptivnom rječniku nezavisne su od mjera govorne netečnosti
- nema značajne razlike među testovima s obzirom na najčešći tip netečnosti kod DKM
Autori zaključuju da su leksičke sposobnosti DKM slabije razvijene od morfosintakstičkih sposobnosti, te da postoji disocijacija u jezičnim sastavnicama. Zašto? Postoji mogućnost da u fazi naglog leksičkog razvoja kada se razvija i inflekcijska morfologija dolazi do velikih zahtjeva na obradu jezika i neravnoteže koja se manifestira mucanjem. Hall i sur. (1993. U: Anderson i sur.2005.) istražuje povezanost tečnosti i jezika na uzorku od 60 djece s jezičnim poremećajem među kojima nalazi oko 8% visoko netečnog govora. Ta djeca su imala veći semantički kapacitet nego morfosintaktički, što autori objašnjavaju time da automatizmi koji im omogućavaju da proizvedu komponente govornog jezika, kao što su morfologija, sintaksa nisu učinkoviti kao semantički parametri rječnika.
U istraživanju provedenom 2005. autori Anderson, Pellowski, Conture pokušali su pronaći disocijacije u jezičnim sastavnicama među DKM i kontrolnom skupinom. Primarni cilj je bio utvrditi razlikuju li se DKM i ona koja ne mucaju ( KD=3-5.11g) na standardnim testovima receptivnog/ekspresivnog rječnika, općem receptivnom/ekspresivnom jeziku i artikulaciji glasova. Dva glavna rezultata su:
- DKM imala su slabije rezultate na ekspresivnim/receptivnim jezičnim vještinama od kontrolne skupine izjednačene po dobi, spolu, SES-u i rasi. Ali rezultati su u granicama normale
- DKM su imala tri puta više disocijacija od kontrolne skupine; i to su bili bolji u artikulaciji glasova nego u ekspresivnim/receptivnim jezičnim vještinama. Također su pokazali disocijacije u oralnoj komunikaciji; bolje jezične vještine nego ekspresivni rječnik.
Važno je napomenuti da je samo 36% (od 45 iz uzorka DKM ) pokazalo disocijacije u jezičnim vještinama što može ukazivati na postojanje podgrupe DKM. Autori pretpostavljaju da će ta djeca nastaviti mucati, tj. da jezične disocijacije mogu predvidjeti nastavak i perzistiranje mucanja skupa s nekim drugim faktorima. Zanimljiva činjenica je da među odraslom populacijom OKM ima otprilike 36% perzistentnog razvojnog mucanja. Hipoteze koje bi mogle objasniti ove rezultate, kako navode autori, su:
- ''trade-off efekti između jezika i tečnosti''
- ''goodness-of-fit '' ili spoj govorno-jezičnih sposobnosti
- Automatizacija u govorno-jezičnom procesu planiranja
''Trade-off efekti između jezika i tečnosti'' prema ''bucket'' teoriji (Crystal. 1987), bi objašnjavali da se povećanje složenosti zahtjeva u jednoj komponenti odražava na smanjenja sposobnosti u drugoj. Drugim riječima povećavajući složenost u jednoj od jezičnih komponenti npr. sintaksi povećavaju se netečnosti u govoru.
''Goodness-of-fit ''; prema ovoj teoriji ograničenja u kapacitetu radne memorije će utjecati na izvedbu tj. ako govorno-jezične sastavnice nisu usklađene više će se vremena i energije potrošiti na procese jezičnog formuliranja te će govor biti netečniji.
Automatizacije u govorno-jezičnom procesu planiranja – nije se razvila automatizacija kod DKM. Prema Wijnenu normalne netečnosti u dječjem govoru javljaju se povećavanjem br. riječi u iskazu, te upotrebljavanjem složenije sintakse. Svladavanjem sintakse povećava se automatizacija u formulaciji rečenica te se ostavlja više ''sredstava'' za motoričko procesiranje govora. Ali ako dijete ne uspije razviti automatizaciju preveliki zahtjevi su na jezičnu obradu te u govoru dolazi do netečnosti.
ZAKLJUČAK
Iz pročitane literature o ovoj temi, tj. povezanosti jezika i mucanja, mogu zaključiti da doista postoji veza. Međutim ni sami autori nisu došli do odgovora u kojem pravcu ta veza ide. Pretpostavljam da se radi o međusobnoj povezanosti i utjecaju mucanja na jezik u obrnuto. Također je važno napomenuti rad nekih autora koji navode da se ispitivanjem jezične sposobnosti kod djece koja mucaju mogu otkriti podskupine u toj heterogenoj populaciji, što nam može dati smjernice za terapijske postupke s tom djecom. Mora se naglasiti važnost istraživanja disocijacija u jezičnim vještinama; takva istraživanja bi se trebala nastaviti jer nam puno mogu reći o načinu obrade jezika djece koja mucaju te možda otkriti koji su prediktori perzistentnog razvojnog mucanja. U dijagnostici i terapiji treba primjenjivati holistički pristup; uzeti u obzir sve sastavnice jezika, pored standardnih procjena zastoja, ponavljanja, popratnih pojava, stavova i dr.
LITERATURA:
Anderson, J.D. , Conture, E.G. (2000). Language Abilities Of Children Who Stutter:A Preliminary Study. Journal of Fluency Disorders, 25, 283–304.
Anderson, J. D., & Conture, E. G. (2005). Childhood stuttering and dissociations across
linguistic domains. Journal of Fluency Disorders, 30, 219–253.
iz članka spomenuti sljedeću autori:
-Hall, N. E., Yamashita, T. S., & Aram, D. M. (1993). Relationship between language and fluency in children with developmental language disorders. Journal of Speech and Hearing Research, 36, 568–579
-Bloodstein, O. (1995). A handbook on stuttering (5th ed.). San Diego, CA: Singular Publishing Group, Inc.
-Perkins, W. H., Kent, R. D., & Curlee, R. F. (1991). A theory of neuropsycholinguistic function in stuttering. Journal of Speech and Hearing Research, 34, 734–752.
-Postma, A., & Kolk, H. (1993). The covert repair hypothesis: Prearticulatory repair processes in normal and stuttered disfluencies. Journal of Speech and Hearing Research, 36, 472–487.
-Bloodstein, O., & Grossman, M. (1981). Early stuttering: Some aspects of their form and distribution. Journal of Speech and Hearing Research, 24, 298–302.
-Brown, S. F. (1945). The loci of stutterings in the speech sequence. Journal of Speech Disorders, 10, 181–192.
-Bernstein, N. E. (1981). Are there constraints on childhood disfluency? Journal of Fluency Disorders, 6, 341– 350.
-Logan, K. J.,&Conture, E. G. (1995). Length, grammatical complexity, and rate differences in stuttered and fluent conversational utterances of children who stutter. Journal of Fluency Disorders, 20, 35–62.
Arnold, H. S., Conture E. G.,. Ohde R. N (2005). Phonological neighborhood density in the
picture naming of young children who stutter: Preliminary study. Journal of Fluency Disorders, 30, 125–148.
iz članka:
-Murray, H. L., & Reed, C. G. (1977). Language abilities of pre-school stuttering children. Journal of Fluency Disorders, 2, 171–176.
-Byrd, C. T., Conture, E. G., & Ohde, R. N. (2005). Phonological priming in young children’s picture naming: Holistic versus incremental processing. Manuscript submitted for publication.
Bajaj A., Hodson B., Schommer-Aikins M. (2004). Performance on phonological and grammatical awareness metalinguistic tasks by children who stutter and their fluent peers. Journal of Fluency Disorders 29, 63–77.
Iz članka:
-Gains, N., Runyan, C., & Meyers, S. (1991). A comparison of young stutterers’ fluent versus stuttered utterances on measures of length and complexity. Journal of Speech and Hearing Research, 34, 37–42.
-Wagner, R. K., Torgesen, J. K., & Rashotte, C. A. (1999). Comprehensive test of phonological processing. Austin, TX: Pro-Ed.
Bloodstein, O. (2002). Early stuttering as a type of language difficulty. Journal of Fluency Disorders, 27 ,163–167.
Bloodstein, O. (2006). Some empirical observations about early stuttering: A possible link to language development. Journal of Communicatio Disorders xxx (2006).
Budd, J., Zeitler, R., LaSalle, L. (2003). Preschoolers’ phonological encoding and stutter loci during CVC-in-utterance imitation. Communication Sciences & Disorders, University of Wisconsin-Eau Claire
Hakim H. B., Bernstein Ratner, N. (2004). Nonword repetition abilities of children who stutter:
an exploratory study. Journal of Fluency Disorders, 29, 179–199.
Iz članka:
-Maner, K., Smith, A., & Grayson, L. (2000). Influences of utterance length and complexity on speech motor performance in children and adults. Journal of Speech, Language and Hearing Research, 43, 560–574.
-Baddeley, A. (1986). Working memory. Oxford, England: Clarendon Press.
-Bosshartdt, H.G. (1993). Differences between stutterers’ and nonstutterers’ short-term recall and recognition performance. Journal of Speech and Hearing Research, 36, 286–293.
-Edwards, J.,&Lahey, M. (1998). Nonword repetitions of children with specific language impairment: Exploration of some explanations for their inaccuracies. Applied Psycholinguistics, 19, 279–309.
-Gathercole, S., Hitch, G., Service, E., & Martin, A. (1997). Phonological learning in children. Developmental Psychology, 33, 966–979.
-Gathercole, S., Willis, C., Baddeley, A., & Emslie, H. (1994). The Children’s Test of Nonword Repetition: A test of phonological working memory. Memory, 2, 103–127
-Ludlow, C., Siren, K., & Zikira, M. (1997). Speech production learning in adults with chronic developmental stuttering. In W. Hulstijn, H. Peters, & P. Van Lieshout (Eds.). Speech production: Motor control, brain research and fluency disorders. NY: Elsevier.
-Throneburg, R. N., Yairi, E., & Paden, E. P. (1994). Relation between phonologic difficulty and the occurrence of disfluencies in the early stage of stuttering. Journal of Speech and Hearing Research, 37, 504–509.
-Bernstein Ratner, N.,&Sih, C. (1987). Effects of gradual increases in sentence length and complexity on children’s dysfluency. Journal of Speech and Hearing Disorders, 52, 278–287.
Hrastinski, I. (2005). Jezične sposobnosti djece koja mucaju (Diplomski rad). Edukacijsko-rehabilitacijaki fakultet. Sveučilište u Zagrebu.
Ryan, B. (2001). A longitudinal study of articulation, language, rate and fluency of 22 children who stutter. Journal of Fluency Disorders 26, 107-127.
iz članka:
-Paden, E., Yairi, E. (1996). Phonological caracteristics of children whose stuttering persisted or recovered. Journal of Speech and Hearing Research, 39, 981-990.
-Paden, E., Yairi, E., Ambrose, N. (1999). Early childhood stuttering:II. Initial status of phonological abilities. Journal of Speech, Language, and Hearing Research, 42, 1113-1124.
- Ryan, B. (2000c). Speaking rate, conversational speech acts, interruption, and linguistics complexity of 20 preschool stuttering and nonstuttering children and their mothers. Journal of Clinical Linguistics and Phonetics, 14, 25-52.
-Yairi, E., Ambrose, N. Paden, E., Throneburg, R. (1996). Predictive factors of persistance and recovery: pathways of childhood stuttering. Journal of Communicative Disorders, 29, 51-77.
-Yaruss, S., La Salle, L., Conture, E. (1998). Evaluating stuttering in young children: diagnostic dana. American Journal of Speech-Language Pathology, 7, 62-76.
Zackheim, C.T. i Conture, E.G. (2003). Childhood stuttering and speech disfluencies in
relation to children’s mean length of utterance: a preliminary study.
Journal of Fluency Disorders 28 , 115–142.
Post je objavljen 10.06.2006. u 09:42 sati.