Brže no što sam očekivao, posao me ponovo poslao gore na sastanak. „Gore“ je postao uobičajeni naziv za odlazak u Bruxelles, među onima iz državne uprave aktivno angažiranim u procesu pregovora sa EU. Sve češće će se ići „gore“, sve više odgovora će se tražiti od „gore“, a i oni „gore“ će imati i sve više pitanja za nas. Zato moramo što bolje komunicirati sa onima „gore“. Mislim da nam dobro ide. Nakon gnjavaže oko karata, jer u vrijeme svjetskog prvenstva u nogometu nije baš sretan tranzit kroz zemlju u kojoj se svjetsko odigrava, prizemljih se u gradu u kojem se sve više osjećam kao doma. Drugi puta u mjesec dana, stvarno se počinjem osjećati domaćim „gore“, već počinjem imati i svoje rute kretanja gradom, udomaćio sam se. Iako, sa zagrebačkog sunca i 29˙C spustiti se na 20˙C oblačnog i nevjerovatno vlažnog vremena nije bilo baš ugodno iskustvo.
Život delegata ponešto je usamljenički. Aerodromi, letovi i presjedanja, regionalni jet-lag. Hotelske sobe i solo brijanja po birtijama. Samoća bezličnih hotelskih soba je otuđenje koje ubija, kad imaš veliki i prilično prazni krevet u sobi, a rado bi ga popunio s nekom. Zanimljivost je da je ovo putovanje prošlo na neki način u znaku Estonije. Estonke su zaista divne cure, to mogu reči iz prve ruke. Kako mi soba u hotelu nije bila spremna kad sam pristigao, morao sam stvari ostaviti u hotelskom skladištu. Tako sam ostao zaključan u skladištu sa mladom estonkom imenom Vaira (tako nekako). Počeli smo pričati, ona ima sastanak u DG Agriculture, iz estonskog je ministarstva poljoprivrede i mora do zgrade Europske komisije (već opjevani centar Charlemagne). Nekako smo se uspjeli izvući iz skladišta i izaći van. Žalila se da joj plaćaju kartu i dnevnice samo toliko da se odmah iza sastanka ide nazad u Tallin i odjurila je na metro prije no što sam ja uspio izvesti manevar pozivanja na večeru ili već neki izlazak za tu njenu jedinu briselsku večer.
Tu priči o estonkama ne dolazi kraj. Na sastanku smo sjedili abecednim redom države, i kako Hellas (Grčka) nije došla Hrvatska je sjedila kraj Estonije. I bila je to najljepša žena na sastanku i tko bi joj drugi prifurao ako neću ja. Tako sam povučenu sjevernjakinju iz daleke Estonije odveo na vrlo grozan ručak u kantini „Centre Borshette“ (gdje se sastanak odvijao), a kasnije i na kavu u obližnjem kafiću. Nažalost, i ona je imala kartu za Tallin za tu istu večer tako da mogući scenarij večere i druženja opet nije dolazio u obzir. Što su gadni ovi iz estonske vlade, što im ne daju još bar jednu dnevnicu da se cure mogu bar provesti u Bruxellesu kak treba, i to u društvu šarmantnog balkanca poput mene. Sam sastanak je prošao vrlo dobro i kao predstavnik države kandidata , pred svim nazočnim državama članicama, promatračima iz Rumunjske (turci i bugari nisu došli, pičkice), pridruženim članovima sa Islanda i Norveške, bez kompleksa sam dvaput uzeo riječ. Nek se i glas države kandidata čuje. Poslije sam zapivio sa kolegama iz Mađarske, Velike Britanije i Belgije, pa se raspravilo i pretumbalo što stručnih što europskih tema, jedno vrlo korisno i zanimljivo druženje u svakom slučaju.
Večeri su nudile samo solo brijačinu nažalost. Tako sam se uputio u večernje brijanje po ulicama centra Bruxellesa sa namjerom da ogledam negdje i neku tekmu do kraja. Slijedio je naporni bar-hopping, tijekom kojega su konzumirani Jupiler, Chimay, Palm i Stella Artois. Zadnja je konzumirana u hotelskom lobbyu za gledanja tekme Švedska- Paragvaj. Šveđani su se pozicionirali oko velikog ekrana, dok sam se ja pridružio maloj grupi paragvajaca koja je na telki pratila tekmu. Hotel je inače bio pun latinoamerikanaca na nekakvim konferencijama, tako da mi je neka gospođa iz Paname za doručkom pričala kako je 1961. bila u Hrvatskoj, a neki lik iz Brazila me bodrio da sigurno idemo u drugi krug i da je Brazil jedva dobio Hrvatsku.
Drugu večer je bio petak i izašao sam u noćni život Bruxellesa, te se iznenadio koliko života zapravo ima u tom ne pretjerano simpatičnom gradu. Birtije pune, ljudi posvuda, gužva non-stop, atmosfera s puno više života nego Zagreb petkom navečer.
Konačno mogu reči da mi je Bruxelles sjeo, za promjenu od prvog puta kad mi se učinio kao prljav i prenabrijan grad dehumaniziran institucijama EU. Sad ipak imam drugačiji pogled i počeo mi se sve više dopadati. I bolje je prihvatiti ga takvime, jer je vrlo vjerovatno da bumo sve više i više „gore“, a neki od nas možda ostanu i na duže....
Post je objavljen 19.06.2006. u 08:39 sati.