Prošla su četiri dana od katastrofalnog crknuća računala jednog od najvećih beskičmenjaka na ovim prostorima (riječ je o par kvadrata). Život bez računala u kući jest izolacija jednaka izolaciji električnog kabla fi pedesetidva. Ovaj tekst koji pišem nastaje u ilegali i strah kojim sam prožet od slova P pa prema ovamo, zaista je velik i može se usporediti sa strahom pipe koja ne može zaustaviti vodu i svojim neprestanim kapanjem tjera vlasnika kupaone da je zamjeni, baci u smeće i u utorak iznese van ostavljajući je na milost i nemilost ljudima koji u nadi u bolje sutra traže sreću u smeću. Jedna potrgana pipa neće potaknuti pozitivnu emociju u pronalazača i njezin je život zauvijek svršen iako neki teolozi ističu da i za pipe nakon smrti postoji život.
Kao što sam natuknuo u prošlom postu da je euforija oko hrvacke repke prevelika i nerealna, tako je došla maca na vratanca i posrala se na tepih na kojem piše «Neka pati koga smeta…».
Da sam ja medijski mogul, naslovi u novinama bi glasili:»Idite u kurac», «Australci nisu cmizdrili» i «Dva rade, devet ih se hlade». Zato, Hrvati i Hrvatice, oprez s uzdizanjem jer tko je visoko uzdignut teže pada na one koji ga uzdižu.
A Brazil? Jak i toliko napuhan da će prsnuti u finalu.
Bio jednom jedan zeko i onda je njegovo krzno grijalo stopala jednog čovjeka koji ga je ubio, nakon čega ovaj jadni zeko više nije bio zeko nego zečetina.
Post je objavljen 19.06.2006. u 08:17 sati.