Tropske su me vrućine primorale da promijenim boju svoje košulje koji sam koristio umjesto torbe za olovke. Budim se. Hodam hodnikom. Ako bi se to tako moglo nazvati. Jer. Hodnik je manji od mene. Rekao bi da samo prolazi kroz mene dok mi je ostatak tijela izvan njega, ali nije to bio takav osjećaj. I nisam se mogao pomaknuti ni u jednom smijeru osim u onom u kojem je vodio hodnik. Prvi korak. Malo je čudno. Drugi korak. Već se privikavam. Pa da, ovo i je hodnik. Tunel više. Tko bi ga znao. Mrak je a ja sam umalo ugazio na nešto dlakavo. Svijetli u mraku. Ne. Samo oči svijetle u mraku. Njene. Mala vjeverica. Čujem nešto mrmlja. Sagnem se. Ako se to tako može nazvati s obzirom da sam veći od hodnika u kojem se nalazim. Vjeverica govori na tečnom španjolskom a ja je na neku čudnu foru razumijem. I pozdravim ju. Na tečnom protugalskom. Ona samo digne pogled, i ravnodušno kaže. «jebemti brazilce». Vjeverica se zvala Soniya i izgledala je prilično uznemireno. A i upalila je svijetlo napokon u hodniku. Koji je bio manji od mene. A ja sam bio u njemu. Ili on u meni. A vjeverica u hodniku. Odlučio sam prestati razmišljati o tome i posvetiti se španjolsko govorećoj vjeverici.
- kako si?
- A kako bi bila?
- Pa izgledaš..
- Znam kako izgledam! Gledam se svaki dan!
- Netko te naljutio?
- Ne. Ja sam glupa. Mislim, on je glup. Mislim, ne znam..
- Što je bilo?
- Nikako da spremi žireve kako treba. Da me voli znao bi spremiti žireve kako treba.
- Čekaj malo.
- Ma neću ja ništa čekati. Dovoljno sam već čekala. I nikako da uspije.
- Znači trudio se?
- Ma šta se on trudio. Sve je to reda radi.
- Pa koliko je puta pokušao?
- 7 ili 8.
- I to ti je reda radi?
- Pa nije mi djelovao kao da ga je stvarno briga da ih spremi kako treba.
- A kako je trebao djelovati da izgleda kao da mu je stalo?
- Ma šta ja znam. Da ih spremi kako treba.
- A kako je to?
- Pa...
- Tako da tebi paše?
- Da. Naravno. Al on je papak. Sve ja moram.
- Pa ne čini mi se tako.
- Ti si na njegovoj strani? Svi ste vi isti.
- Pa kažeš da je probao 7 ili 8 različitih načina i da nije pogodio.
- Da.
- Pa ako to nije trud ili pokazivanje da te voli.
- Da me voli znao bi što želim.
- Da te voli trudio bi se doznati kako ti paše. Sumnjam da ti može čitati misli.
- I što će mi takav?
- Rađe ćeš sama spremati žireve?
- Pa da.
- A da mu kažeš kako želiš da spremi žireve?
- Ma što ja imam njemu govoriti.. ti si lud.
- Pa kako bi on znao kako tebi paše?
- Pa što ja znam. Osim toga, on mora bit prava vjeviraca, a ne neki šonjo tamo i ne znat takve stvari.
- Pa zna ih.
- Ma kako?
- Pa vidiš da je probao na razne načine.
- Da, ali ja nisam bila zadovoljna.
- A da mu možda objasniš kako da ih spremi da bi bila zadovoljna?
- Da, ali onda se gubi na spontanosti.
- Ti ne znaš ništa o spontanosti.
- A ma nemoj! Ti znaš!?
- Da bi bila spontana, trebala bi biti opuštena, bez kompleksa i prevelikih samo tebi poznatih točno određenih očekivanja, iako ni sama ne znaš što želiš, čini se meni.
- Ti si budala. Ugrist ću te za mali prst na nozi. A kako je Maryyanin vjever znao kako da ih spremi?
- Možda mu je ona objasnila kako da ih spremi da bude zadovoljna?
- A šta ja znam. Ma nije. Sigurna sam da nije. Njezin je znao. Ja sam prokleta. I rođena pod nesretnom zvijezdom.
- Čekaj samo malo...
U taj sam čas pronašao šibicu u džepu, upalio je i pred sobom ugledao veliki protupožarni aparat. Nisam više mogao pomoći vjeverici. Učinio sam sve što sam mogao. Ili nisam?
Post je objavljen 19.06.2006. u 01:35 sati.