U trci s vremenom izgubih nit života i ostadoh sama na prašnjavom putu.
Voljela sam čudan labirint u tvojim očima.
Sanjala sam da kosa postaje vjetar,a ruke nebo,da ljubav jedino možeš biti ti...
Lutala sam ulicama tvoga života,tražila sam da pronađem prozor u tvoj svijet,da te uvijek gledam,da uđem u dubinu tvojih misli,da postanem ostvarenje tvojih želja.
Željela sam da se sakrijem u tvoje snove,da budem mirna i zaštićena,da volim tvoje tužne oči.
Nikada prije nisam voljela jesen i dosadne jesenje kiše.
Ali ljubav je učinila da zavolim i jesen i kiše i nebo nad Zagrebom.
Poslije svakog susreta voljela sam te sve više.
Sjećanje opet kopa po duši,tuga me,evo,zagrlila.
Neću plakati jer suza nema,davno su usne ostale nijeme,za tebe me samo prošlost veže.
Već odavno je oko mene tužna tišina,nema ni dana ni noći,samo neka praznina koja nema imena.
Mislila sam da će vrijeme izbrisati snove,oduzeti moć sjećanjima,mislila sam da će čitav svijet postati zaborav,ali zaborava nema.
Još poželim u ovoj čežnji da ti ime na nebu napišem,da ga svi vide.
Jer ima nešto u meni što mi neda da lažem...
Post je objavljen 18.06.2006. u 22:28 sati.