ja to mogu, ja to mogu, ja to mogu.... hm? stvarno? ok.
Pobeći negde, daleko, što dalje,
gde ne trebaju pilule za spavanje.
Pobeći negde, ne umem da plivam,
dajte mi pojas za spasavanje.
Zašto gužva s vremenom i obavezama mora biti proporcionalna sparini i nepodnošljivosti dana? Zašto ja usred sve te gužve odem gledati nogomet?! Onako... Zašto ja znam točno kako će tko odreagirati na neke situacije i još mi to bude mnogo smiješno? Ja to ne trebam znati. Znam puno bespotrebnih stvari... Ne znam puno potrebnih, kao npr. integrale, srednji vijek, gomilu nekih tlocrta, tipologiju, geologiju, geodeziju, geotehniku i zgradarstvo? Još je dobro dok znam šta ne znam... Nadam se da će sljedeća dva tjedna proći brzo i bezbolno... Tek im kraj (petak) može biti dug. Dug onoliko koliko mi treba da nakupim pristojnu količinu pozitivne energije... ako ne upali to s energijom u petak, definitivno će u subotu... Jedva čekam upoznati jedno divno stvorenjce!
Uf kako je divno zamišljati da će sve biti idealno... kako će žuta koverta ovaj put biti ugodna za otvaranje... i da ću nakon toga biti mirna...ne kažem da ne mogu još, da ne mogu više... al tražim samo nekoliko godina mira... da si uobličim život nekako. Nemam još plan kako... plan čeka kovertu, il tako nešto... Heh, sad mi je smiješno, zašto ja uopće ovdje kukam, kao da ako budem dovoljno kukala će se nešto promijeniti? Neće :) Ništa se neće promijeniti, ne trebam kovati planove, Plan negdje već postoji, a ja ga trebam otkrivati kao po labirintu, ne znajući šta me čeka u sljedećem hodniku. Zato neću više kukati, idem tražiti drugi hodnik.