Marketing
Branko Supek
Branko Supek 
20. 12. 1945. - 5. 11. 2003.
Rođen je u Zagrebu, gdje završava Srednju glazbenu školu (Odsjek truba), Pedagošku akademiju (predmeti: engleski i književnost) te Akademiju za kazališnu umjetnost, koju diplomira 1971. godine na odsjeku gluma. Radi kao glumac u Zagrebačkom kazalištu mladih od 1971. godine. Jedan od osnivača neformalnih grupa (Rinoceros i Histrion). Snimio više od 10 filmova, 50-ak TV-drama i radio-drama. Nosilac triju glumačkih nagrada (Sterijino pozorje, Novi Sad; Male scene, Sarajevo; Udruženje dramskih umjetnika Hrvatske).
Bavi se jedrenjem. Ima vlastiti brod i kao skipper uživa i vozi razne regate po Jadranu.
Uloge:
Lynus CHARLIE BROWN - MEMOARI JEDNOG PSA
Kuljigin TRI SESTRE
Kumek Šestinčanin KRALJEVO
Willy Cronck JOHN SMITH, PRINCEZA OD WALESA
Viktor GRAD U GRADU
Gospon Susjed Č.P.G.A.
Egidije BRAT MAGARAC
INSEKTARIJ
HAMPER
Tim Tooney NOVECENTO
BRAT MAGARAC
VELIKI MEŠTAR SVIJU HULJA
Tito ZAŠTIĆENA ZONA
BRANKO SUPEK
Bilo je to 21. rujna 1951. kad sam se kao šestgodišnji dječačić ukrcao na brod koji se zvao Zagrebačko pionirsko kazalište ili skraćeno PIK. Služio sam kao mali od amatera. A onda sam, sa 16 godina, pobjegao s broda, a bogami i od svojih roditelja, svirati trubu na pravi brod u Beiroűt (Libanon). Nakon šest mjeseci svirke dogrebao sam vlastitim noktima natrag u Zagreb, vrativši se na svoj matični brod PIK. Služim na tom brodu evo sve do sada. Prošlo je pedeset godina. Bilo je tu gadnih oluja. Promijenio je ime u Zagrebačko kazalište mladih. Mijenjale su se i posade, naročito zapovjednici, ali ja sam ostao... Sada služim kao profesionalni časnik i nadam se da ću na ovom brodu ostati do svog konačnog kraja.
Branko
Shakespeareov Macbeth, neosiguran pred usudom, konstatira: »Ovako lijep i ružan dan još ne vidjeh.» Na takav jedan lijep dan (jesen u Berlinu zna biti lijepa baš kao i u Zagrebu) vijest o brzom oporavku jednog prijatelja sustigla je vijest o smrti drugog. I sve nas uvijek iznova zaprepasti takva vijest, i nitko ne pristaje na to da bi ona bila manje strašna jer je tobože očekivana. Postoje strahovanja, ali nas smrtnike uvijek zaprepasti kad se ona pokažu osnovanima. Mi jesmo smrtni baš po tome što ne pristajemo na smrt. Kod smrti je najstrašnije što onaj tko umre, umre nama. U ovom slučaju, jednom kazalištu.
Mi se u tom kazalištu nikada nismo pomirili s najavama mogućnosti odlaska, i to na razini koja je elementarnija od razine na kojoj medicina dobija i gubi svoje bitke. Medicina zapadnjačka, kineska, šamanska ...na stranu! Najave bile su tako apsurne i nepravedne, da smo ih u Kazalištu jednostavno ignorirali. I sam mi je Branko, sasvim nedavno u svom stanu, ne mogavši više govoriti, napisao da će ta gluparija trajati još samo koji mjesec, i da će se vratiti u podjele, uz molbu da računamo s njim u budućim podjelama. I onda se pojavio na sceni – to je bilo zadnji put, na kraju stote izvedbe Brata magarca, predstave koja završava mirenjem sa Smrću, te je se imenuje sestrom...Naše je kazalište, dakle, imalo svoju svečanost, Branko Supek, mali brat Smrti u tom trenutku, izašao je s ansamblom, i ja sam pokušao jednu malu igru s tom Sestrom, nazvavši je «malim incidentom»...
No prije više od godine dana naše je kazalište priredilo jednu drugu svečanost – Branko Supek slavio je pedesetu (!) obljetnicu svoje umjetničke veze sa Zagrebačkim kazalištem mladih. Tomu su kazalištu mijenjali imena, kao što to čine (s) ulicama, ali je upravo glumac Branko Supek, negdašnji «pikovac» u kratkim hlačicama, bio ta njegova postojanost u promjeni, do današnjeg dana. Kao obljetničku predstavu, Branko Supek odabrao je Barricov Novecento, neobičan i suptilan mali komad (kratak roman?) u kojemu je na zaista virtuozan način upravo on, Branko Supek, zazivao jedno odsustvo...Baš kao što sad mi pokušavamo s njim. Novecento jest komad o mnogo toga, ali sigurno i o smrti. U predstavi, Supek se vratio svojoj mladalačkoj ljubavi – trubi. To, ali, nije bilo lako. Imao sam to zadovoljstvo mjesecima slušati kako Branko vježba na trubi, koja je uistinu zatrubila na predstavi, da bi upravo na rečenoj priredbi bila mu dodijeljena u trajan posjed. Truba je čudan instrument, vrlo oprečan: može zasvirati budnicu, koračnicu, marš...Ali ja barem nisam čuo tužnijeg instrumenta od Brankove trube koja se razlijegala hodnikom ZKM-a...Priredba kojom smo slavili Brankove jubileje, umjetničke i životne, bijaše vrlo vesela. Kad smo sastavljali njegov životopis, bilo nam je daleko od pameti da je to već pomalo i smrtopis.
U Smrtopis, na moje ogromne žaljenje, više nije mogao ući. Trebao je biti brat koji dolazi iz dalekog odsustva, pomalo i Mefisto...Branko Supek u tim se trenucima, privremeno, zaista privremeno, pomirio da će neko vrijeme biti izvan igre...Ali dolazio je na pokuse. Bilo je u njemu duševne veličine da pohvali rad mlađeg kolege.
Ja u teatru, našemu, ali ni u drugima s kojima sam došao u kakav-takav dodir, nisam sreo nikoga tko bi bio tako potpuno nesposoban mrziti i zavidjeti kao Branko Supek. Taj je čovjek nekako uspijevao sve ono što je u odnosima moglo biti «špičasto», neugodno, blokirajuće, okrenuti na dobro. Kao takav on bi svakoj zajednici uvijek davao više no što je od nje dobijao; u našem malom kolektivu Branko Supek bio je takva ljudska dragocjenost.
Frazom bi se moglo reći, umro je u jeseni svoga života. No kao malo kad, ta bi fraza ovdje bila neumjesna. Sve do trenutka kad ga je napala teška bolest, pa u stanovitom smislu sve do posljednjeg svog trenutka, on se doimao gotovo dječački, pigmalionski...On se nije morao nositi s vidljivim vanjskim znacima starenja. Nezajedljivi humor, kao temeljni pristup svim ljudima i pojavama, a osobito pak pojavama koje dijele ljude na načine vrlo zajedljive i zasukane, bio mu je svojstven; gotovo da bih se odvažio reći da je taj humor bio glavnom sastavnicom njegove osobnosti, dakle, i u glumi. Jamčim da ovo vrijedi u cijelom nizu uloga našeg novijeg repertoara, od malog brata magarca u Medvešekovoj predstavi, preko briljantne, blago-komične karikature Josipa Broza u Zaštićenoj zoni, do opsegom, ali ne i značajem, male pojave u Velikom meštru,pak onda do potpunog i briljantnog glumačkog agiranja u Novecentu, koji ćemo svi pamtiti kao njegov masterpiece...A ovo što nabrajam tek je vrh brijega jednog vrlo dugog i plodnog prisustva u hrvatskom kazalištu, potpuno u znaku vjernosti «matičnoj kući», koja je za nj bila i ostala ZKM.
Imam jedno obješnjanje za ove sastavnice njegova karaktera: Branko Supek toliko je volio život da jednostavno nije dospio mrziti. Doduše, svi mi smrtnici kažemo da volimo život, i da ništa toliko ne volimo kao život, čak i kad ga proklinjemo. Jedino je stvar u tome da većina nas ne zna tu svoju ljubav pokazati, pak je, sa stanovišta života, ta ljubav nesretna.
Smrt u posljednje vrijeme kosi u našoj branši: duga je lista konačnih odlazaka. Tom Durbešić, Darko Ćurdo, Budilica, Tom Bakarić (on se ipak najviše izrazio kao dramski pisac), sada Branko Supek. Te nas smrti obavezuju, a smrt Branka Supeka, napose, da mi koji smo preostali bolje osluškujemo jedni druge.
Adio, Branko.
Slobodan Šnajder.
http://www.zekaem.hr/?i=19
Post je objavljen 18.06.2006. u 20:18 sati.