Jednom kad mi stane srce,
kad se moja mekana topla koža pretvori
u grubi, prstima neugodan prah,
kad fotografije i pjesme postanu jedino sjećanje na mene
i kad pogledaš u nebo,
a ono tužno zaplaće dozivajući te u krikovima - znat ćeš
da me je priroda već odavno pretvorila
u trn najcrvenije ruže,
zemlju po kojoj hodaš,
zrak koji udišeš,...
Dragi, postala sam neki novi oblik,...
samo oblik i ništa više...
bez duše, bez srca i osjećaja, ...
ništa, samo oblik...
Sam i tužan, u suzama ćeš pasti po meni,
udahnut' me i napustiti ovaj svijet...
I što smo poslije svega ja i ti?
Ništa drugo nego dva mrtva tijela,
a samo jedno od nas čeka
iskupljenje grijeha za oboje...
T.P. ....posvećeno....
Post je objavljen 18.06.2006. u 19:12 sati.