Jutros se probudim.Oko 10.30.
Ležim u krevetu i buljim u sat na zidu.
Mislim koje ružne tapete na zidu.
A i sat je socijalan.
Gledam kazaljke kako se miču u ritmu.
I pomislim zašto baš u takvom ritmu.
Otkucaji srca.
Slušam otkucaje svoga srca, pa sat.Naravno da nisu u ritmu.
Nije sve tako savršeno.
I onda pomislim...
Što ako stane.
Ili jedno ili drugo, nije bitno...isto je.
Što ako dođe kraj? Što će mi se prikazati pred očima u zadnjim trenucima moga života?
Tugovanja, stanja depresije, dosade ili nečeg drugog?
Oni dani kada sam radije ostala doma nego išla vani?
Oni dani kad sam željela ići vani, ali nisam imala s kim jer sam beskonačno mnogo puta odbijala ponude?
Oni dani kada sam željela da sve nestane, da me više nema?
Jesu li takvi dani nadjačali one dane kada sam bila sretna, mirna i ispunjena?
Želim li to?
Možda...u neko drugo vrijeme.
Ne sad.
Sada želim živjeti. Ne želim više govoriti kako je gotovo.
Želim biti sretna.
Jesam li?
Možda.
Oko sebe sam beskonačno mnogo puta slušala kako se netko želi ubiti, kako mu je teško, kako nema izlaza.
Ima.
Ali je uvijek tamo gdje se najmanje nadamo.U osobama, u događajima, u malim stvarima...
I zato, kada se osjećate tako, promislite...
Jedanput, dvaput, triput...
Jeli to vrijedno toga?
Netko me pitao kako sam.Danas mogu reći:Dobro sam. Sretna sam.
za jednu osobu: Ne znaš koliko su mi falili naši razgovori, naše priče,ti...Hvala ti na sinoć...
Post je objavljen 18.06.2006. u 13:24 sati.