Nemir polako napušta moje tijelo. Sada znam da više nema uzmaka od bilo čega i spokojan sam. Bježanje od samog sebe iscrpljivalo je moje biće do te mjere da sam u trenucima očaja pomišljao na najteže solucije svog života. Posljednji mjeseci očajanja i beznadežnog bauljanja po marginama životne letargije pobudilo je u meni snažnu želju da konačno rasčistim sa psihičkim bolima koje su razdirale moje tjelo.
Za ovaj trenutak živio sam poput nekih starih kolidora koji su u svojim poznim godinama doživjeli svečanu utvaru svoje duše i spoznaju da njihova vjera nije ništa drugo do spoznaje da sve ono što nestaje u meludnim kirtlama nije polutka njihove retse. Ja ulazim u seleznu fikciju svih svojih stradanja i nisam spreman polovično riješiti svoje eleze. Želim biti gola stijena koja u prerijskom poimanju čvrstoće duha i tijela nije ništa drugo do prkosa potirasnih veluda i njezinih kitica koje trusnu na živoj vatri. Ogoljeli pogledi mojih ustreptalih suputnika traže mrvicu zanosa u mojim bešumnim kretnjama koje zaluđuju svakog tko nije spreman vjerovati u moj potekuren duh, moje lepertitno sažimanje biznih čestica. Uskoro ću uploviti u svijet gdje neće više biti mojih sumnji u postojanje licemjernih težnika, sumnje u nemetrite spahije koje teže uništenju svega što nije dio stanja duha.
Ne želim dati povoda nikome da osjeti moju strahovitu vibraciju koja već duže vrijeme vlada mojim tijelom. Znam da sam moram riješiti sve ove trusne nakupine u mojim moždanim spremnicima koji su u stalnoj težnji za širenjem i puzanjem polako ovladali mojim duhom, mojim perceptivnim osjetilima i mojom masom. Ne želim nikome pokazati da se išta čudno događa pogotovo sada dok još nisam u stanju odgonetnuti u kojem će pravcu teći ta rijeka fekalnih nakupina iz moje duše. Znam da kad jednog dana očistim sve potajne utvare, da će moj izgled biti isti kao i sada. Sve besmisleno iz mog vidokruga postat će odgonetka mojih stradanja svih ovih proteklih godina, desetljeća. Čitava stoljeća prolaze kroz moje poimanje postojanja kogusa i buzde niz trag prošlih života u svim mogućim usporedbama. Svaki pokušaj završava na uzdama trtni i nije ništa drugo do pokušaj očajnih potruma da se uguraju u bilo koji nivo usporednog života koji nema veze sa stvarnim petrinama.
Gonovel Tarpes. Živi čovjek. Spomenik od krvi i mesa. Stoji tu i čeka. Znam da upravo ja moram prvi krenuti prema njemu, dati mu vatreni signal dogovoren još u prošlim životima i zajedno s njim uzmaknuti sa ove nesnosne vjetrometine koja ogoljuje sve naše kapilarne porke. Znam da se jedino ja mogu približiti tom duhovnom pronu i krenuti s njim u one teloidne tunele kojima vlada sklad misli, riječi i djela. Moram se pribrati od silnog uzbuđenja prije nego što pristupim čovjeku po imenu Gonovel Tarpes. Želim čuti njegovu priču koja će teći iz njegovih otvora i mislima ući u sve njegove potresne scene koje će ostaviti dubokog traga na moje poimanje unutartjelesnog života. Njegova priča mora potvrditi moje sumnje u postojanje vantjelesnih vibrirajućih neona koji upravljaju svim našim pokretima, a pogotovo našim nagonom da se nebuloze koje nisu dio nikakve istine izlaze iz nas kao da je to pomno utjelovljeno u naš sklop djelovanja. Teško je reći da li itko osim mene ima uopće potrebu da preuzme dio njegove životne zukle i da kao što to ja radim, preslikava usporedne sličice u jedan golemi mozaik događaja koji obuhvaća prošli život iz davnih trehola, današnje strahote psihičkih udaraca svakodnevnih naricaja raznih glumaca, pa sve do budućeg utjelovljenja besmrtne prane.
Znam da sam jedino ja obdaren ulaznom kaznom da preuzmem njegovu priču i da iz nje izvučem srž budućnosti. Potpuno sam miran i ne osjećam simptome žurbe da čim prije preuzmem velike plahte pergamentnog praha koji će biti etruhni sastojak moje moći i moje manipulativne potrebe da koristim potrekuline getre. Ja neću uzmaći pred nadošlim virovima pustih pomira već ću ući u još dublju suden da primim sve nemazihe i truve. Pustit ću konce da vise niz moje tijelo, poput Zidija koji nije htio da ga gledaju u njegovom savršenom stavu, već je iskoristio svoje psihičko izobličenje da pokaže moguću transformaciju duha, tijela i uma. Sve je to fikcija koju treba nadvladati da bi naš osjećaj savršenosti mogao funkcionirati kao treptaj fluidne čutve.
Egel, egel…. – odzvanja niz moju napuknutu tjelesnu reljefnu kaliburu. Te čudne riječi svojim besmislenim značenjem otupljuju svaki moj otpor koji se svakih nekoliko tisućinki sekundi pojavljuje u mojoj tjelesnoj pukotini kao reakcija na nepoznate futre. Moja uzavrela krv prima uzvišenu poruku odaslanu iz tko zna kojih sfera budućeg života, klice nekog drugog izražaja svog bića, tuđih sudbina i opustjelih krajolika mutnih sjećanja propalih brakova souda i bugle. Znam da će te opasne riječi koje su se u mojoj ispranoj i oštećenoj podsvjesti urezale kao olovno krotno svojim pogubnim nabojem djelovati poput sonde u baznoj ekriptiji, dakle poput eliksira potamnjele legre. S druge strane, ja sam spreman za konačni obračun sa taložnim nakupinama zla u svojim spremnicima uronjenim u misaonu sferu prokletstva sna i jave. Ja sam odabran još u samom začetku stvaranja životne kolve, ne zato što je moj budući život trebao trasirati mentalnu lurtu, već zbog nesretnog spleta bezvremenskih odnosa u sferama izvan domašaja valnih titraja galaktičke kozme.
Ti signali unutarvremenskog razgraničenja nepoznatih vibracija potiču moju suludu potrebu da vladam sehnim pragijama u lukranim foduzama. Bježati od istine za mene bi značilo gubitak svih brahtovaliziranih spoznaja i trajno odumiranje svake olhocitne sprauge. Dakle, ja čvrsto stojim na uzvišenom pogeru i čekam početak emitiranja konačne faze prelaska u zonu gretice. Titraji moga tijela nesnosno pokazuju psihičku ustreptalost micanih fertli i nisam siguran da ću izdržati sve te naboje od milijun, a možda i više koferta. Bježim u mislima u duboku sferu nepoznatih tunela i srečući mnoge poznate gubitnike postajem svjestan svoje odluke. Znam da ću i ja doći na vražje lopze i tad će sve biti vrlo jednostavno; primit ću posljednju poruku koja će sadržavati sudbonosne šifre za prelazak u encijalnu fazu života, a besmrtnost će se ukazati u svoj svojoj besmislenosti.
Znam da ću morati izabrati putanju sjeverne treme i u velikom luku zaobilaziti označene i zvučnim signalima zahirane tzv. Plohove frete i time spašavati odzvučne titraje svih onih koji nisu pronašli tu sudbonosnu putanju i sada lutaju zaraženi bezvrjednim koordinatama koje iha bacaju u ponor gubitka svih šansi da prežive i pođu mojim stopama prema konačnom cilju.
Novi svjet, novi svjet; - pohabana sjećanja na erotske abnormalnosti proživljene u tjelesnoj konstrukciji poniru u zabranjenim igrama i nelagoda zbog istine da će konačnu ocjenu svih mojih neproživljenih iskušenja dati netko ko' nikad nije osjetio miris i zov nemoralnih žena. Taj sudac pojma nema koliko je slabosti u mojoj nutrini izgubljeno zbog nečeg što u ovim bezvremenskim i osjetilno nerealnim sicijama jednostano ne postoji kao katalogizirana vrijednost izražena u lodima i ehama. Kome ću ja tamo u nekom nepoznatom i čudnom odredištu pričati doživljaje koji su zapisani u šifriranim spremnicima i kome ću na licu nepoznatog oblika pronaći titraj stjenke klore kao neumitni znak da sam shvaćen i da konačna presuda ne mora biti onakva kakva je veće unaprijed određena na temelju lognih prateha iznjedrenih iz predrasuda o meni kao čovjeku koji nije poštivao zakone Johe i Moheba i sada nepojmljivom brzinom plovi putanjom koja vodi ravno pred sud čovjeka, stijene – Gonovela Tarpesa. Zar ću ja biti jedini krivac što sam donio nepobitni, i na Kredovoj ljestvici zla visoko pozicioniran, dokaz umješanosti ljudske rase u razvratna seksualna poniranja, što sam donio dokaz o nemoralnim stihijama koje su u posljednjem tisućljeću zahvatile ljudski kod života i što nije bilo mogućnosti otrgnuti se iz slatkorječivih nagovaranja i primamljivanja na one postupke za koje smo i tada znali da će, kad Vrhovni sudac vremena Bubka to odredi, izabrati jednog predstavnika ljudske rase da sa obješenim metalnim pločicama oko vrata ispisanim besmislenim i nerazgovjetnim porukama pristupi tronu i svjedoči o promašenom tjelesnom životu.
Prilično sam odmakao od posljednjih i okom vidljivih stirola što su bili kao putokazi južno od Ponur Sete postavljeni u svoj svojoj prijetećoj emeriji, noseći taj komad metalne pločice sa upisanim kodom i konačnim šiframa o svim događajima koji su bili izazvani nutarnjim porivima, a koji su gotovo svi odreda označeni kao razvrat ljudske dekadencije i odvratna oprega u službi zadovoljenja potrebitih spizzija.... U trenucima kad napuštam posljednje vidljive znakove postojanja bilo čega i kad moje tijelo poprima ono unaprijed poželjno izobličenje spremno da zaroni u beskonačno ništavilo, na odbljesku tamnih stakala velikom brzinom prolaze sličice svega onog što je nekad bilo.
Post je objavljen 18.06.2006. u 11:50 sati.