Možda ste imali prilike gledati ovaj prizor: maleni, sićušni mrav nosi teret koji je nekoliko puta veći i teži od njega. Mnoštvo tih vrijednih malih radnika mogu napraviti i izgraditi cijeli jedan brežuljak, pravi mravlji grad. Maleni su, ali su marljivi i u stanju su učiniti mnogo. Ili ste primijetili da je u nekoj mirnijoj ulici najedanput asfalt počeo bubriti, pomalo se dizati. Nakon nekog vremena na tome se mjestu asfalt otvorio, provirila je travka i nastavila rasti. Obična, savitljiva travka, a asfalt je probila. Kakva je to snaga u njoj!
Govoreći o rastu kraljevstva Božjega, Isus u današnjem evanđeoskom odlomku spominje sjeme jedne biljke, gorušice. To je sjeme veoma sićušno; nema ga što vidjeti. No, ono ima u sebi takvu snagu da izraste veće od svega povrća, tako da i manje ptice mogu praviti gnijezda u njegovim grančicama. Isus će uzeti baš tu sliku da nam pokaže nutarnju snagu kraljevstva Božjega, koje niče, nastaje i raste upravo tako, neprimjetno, ali nezaustavljivo.
Male stvari očito ne valja podcjenjivati. Tako je to i u našem svagdanjem životu. Iako nam se mnoge od njih čine malenima i neuglednima, mogu imati u sebi neobičnu snagu. Ratar sije maleno sjeme, jer vjeruje da će ono izrasti, razviti se i donijeti višestruk urod. Od toga uvjerenja živi svaki ratar, živi cijela poljoprivreda. Kad te snage ne bi u zrnu bilo, nemoguće bi bilo ikakvo napredovanje i rast. Tko bi pametan sijao stotinu kilograma pšenice, da bi isto toliko požeo? To se ne bi isplatilo. Ali sije mnogo da bi višestruko više požeo. No, da bi se to dogodilo, treba i posla i strpljivosti. Bez laganog ali sigurnog rasta ne bi bilo ni života.
Post je objavljen 18.06.2006. u 05:59 sati.