Nikada neću završiti priču o mojem otoku, a bila je to predivna priča, najdraži, priča o velikoj ljubavi. Ljubav je bila nježna, ali duboka, postojana, ali samozatajna. Ne možeš pojmiti koliko je bila snažna - srušila je visoke planine oko mojeg srca, zagrijala je lavu u mojim žilama, otopila sve ledene štitove - preobrazila me.
Nije bilo lako srušiti planine i pustiti srce da voli, nije bilo lako razbuditi krv i priznati da voliš, a još teže je bilo otopiti led i izreći ljubav. Bio je to dugotrajni posao koji se radi samo jednom u životu ili se ne radi uopće. Kad si siguran u svoju dušu, jer ona odlučuje tko je njezin par.
I daleko je to od otrcane, svakodnevne ljubavi koje s plimom dolaze i s osekom odlaze i mijenjanju se kao mjesečeve mijene u svojim ciklusima.
I daleko je to od svijeta i dnevnih tričarija, daleko - kao što je moj otok daleko od kopna, u drugom svemiru gdje si ono što jesi i misli su samo tvoje i sve je onako kako treba biti u miru.
I sve ovo izgleda kao sentimentalno naklapanje i nije u redu da o tome pišem jer riječi nisu potrebne na mojem otoku. Tu se misli i osjeća i zna bez objašnjenja.
Post je objavljen 18.06.2006. u 01:34 sati.