Marketing
Prijateljstvo, izdaja i sjećanja...
Današnji dan mi je bio obilježen bliskoistočnim jezicima, pojmovima i kulturom. Naime, čitao sam Goniča zmajeva Khaleda Hosseinija, i tom knjigom počinje moj ljetni maraton književnih recenzija. Već je prije Luka čitao tu knjigu, ali on ima Bloomsburyjevo englesko izdanje, dok sam ja čitao ono Algoritmovo na hrvatskom jeziku koje mi je posudila V.
Moram priznati kako Afganistan nikada nisam smatrao nekada mirnom zemljom. Za mene je to uvijek bilo bliskoistočno područje sukoba i ljudskih nemira. No, zahvaljujući ovoj priči, vidim kako je ta ista zemlja nekada svijetu odavala sasvim drugačiju sliku o sebi, lijepu sliku. Sve započinje pripovijedanjem Amira, sina nekadašnjeg kabulskog velikodostojnika. Njegovo djetinjstvo bilo je ispunjeno veseljem i spokojnošću, te samo povremenim i uobičajenim dječačkim problemima. Njegov osobni sluga Hasan, kojeg je on ujedno smatrao i prijateljem, vjerno ga je pratio i imali su zajedno krajnje veselo djetinjstvo. No, sve se promijenilo jednog studenog zimskog jutra 1975. godine, kad je Amir postao ono što jest sada.
Hasan i ja smo se kao djeca penjali po jablanima na kolnom prilazu očeve kuće i dodijavali susjedima bacajući krhotinama zrcala odraze sunca u njihove domove. Sjedili bismo jedan nasuprot drugome na paru visokih grana mašući bosim nogama, džepova punih duda i oraha. Naizmjence smo uzimali ogledalo jedući plodove duda, gađajući se njima, hihoćući se i cerekajući. Još uvijek vidim Hasana na onom stablu dok sunce kroz lišće treperi na njegovu gotovo savršeno okruglom licu, nalik na kinesku lutku izdjeljanu od tvrda drva - spljoštena, široka nosa i kosih, uskih očiju, poput listova bambusa, očiju koje su, ovisno o svjetlu, bile zlatne, zelene, čak i safirne. Još mu vidim sitne, nisko nasađene uši i onu isturenu odrezanu bradu, mesnati nastavak koji kao da je nehotice dodan. I rascijepljenu usnicu, lijevo od filtruma, gdje se kineskom lutkaru zacijelo omaklo oruđe ili se jednostavno umorio i postao nemaran.
Ova predobra priča, kao i mnoge prije nje, razrađuje temu prijateljstva i izdaje, sinova i očeva - ali opet na jedan sasvim drugačiji način. Priča o osobnom prokletstvu vrzma se u rukama čitatelja poput pčele kojoj je otkinut žalac i koja je kasnije privezana za konac, baš kao što su to nekada davno činili Amir i Hasan. Biti odan nekada se možda zaista i ne isplati, ali u tome je bit prijateljstva kao onoga što pokreće nas ljude da nastavimo biti ono što jesmo. Osvrnite se uokolo - možda je upravo netko za vas spreman učiniti sve, a da vi to i ne znate. Znam da možda kasnim s recenzijom, ali ukoliko još uvijek niste pročitali knjigu, učinite to. Jer ta ista knjiga možda će stvoriti i vama sasvim novi i neočekivani svijet vlastitoga stava prema međuljudskim odnosima te sukobima u kojima zapravo nema niti pobjednika niti gubitnika, već samo masa onih koji su pretrpjeli posljedice ljudske gluposti.
;-) Boris
________
P. S. Moram još jednom pohvaliti Algoritam, odnosno Marka Kovačića na predobrom prijevodu, kao i Nenada Martića za savršenu ilustraciju kako na naslovnici, tako i onu koja je trebala biti prvotna, unutar korica.
Post je objavljen 17.06.2006. u 22:02 sati.