Marketing
I’ m fixing a hole... where the rain gets in...
Ušla je u svoju sobu kao i svake večeri.
Ali ovaj put bilo je drugačije. Ustvari, cijeli taj dan je bio drugačiji. Drugačiji mirisi, ljudi na cesti, zrak je bio težak. I dok je tako hodala cestom prema svome stanu, pitala se zašto je baš danas tako sve drugačije, zašto se ona osjeća drugačije. Mislila je da samo zamišlja da je to samo "jedan od onih dana". Na putu do doma srela je još par ljudi koji su... pogađate? Taj dan bili drugačiji. Nije ih htjela vidjeti, nije imala potrebu, niti volje za razgovor. Razgovor sa ljudima koji joj ne odgovaraju.
Nastavila je dalje cestom koja vodi do autobusne stanice. Tamo je krenula, jer naime da dođe do svoje kuće treba autobus. Živi malo dalje. Draga je osoba. Pomaže. Zrači. Ljudi je vole i ona voli njih. Dobro, ne voli sve ljude, ali to je normalno. Nitko ne može voljeti sve ili mrziti sve. Nije nam to u prirodi.
Napokon je došla kući. Izula se na brzinu i otrčala do kupaonice. Kako je dosta putovala, i popila prije toga tri kave, morala je piškiti. Bacila se u kadu, a nakon toga je sama sjela za stol i ručala. Živjela je sama. Ne uvijek. Imala je dečka i živjeli su zajedno. No, eto nije uspjelo. Nikada nikome nije rekla zašto, možda niti sama nije znala. Nakon što je pojela, upalila je tv. Naravno na tv-u ništa, osim repriza reprize filmova koje je gledala mali milijun puta. Pokriva se svojom narančastom dekom, kopa po malom ormariću pokraj dvosjeda te uzima knjigu. Knjigu koju je već puno puta pročitala, ali joj je fascinantno to što svaki put otkrije nešto novo i nanovo se osjeća kao malo dijete koje otkriva stvari, pokrete, kao na primjer kad malo dijete uoči prste na rukama.. koje mu u tom periodu života znače puno.
Dugo je čitala i već je pao mrak kad je odlučila ustati i otići do prozora. Vani je strašno puhalo. Nešto je grebalo po prozoru pa je ustvari zato i krenula do prozora. Bilo je to samo granje stabla kojim se vjetar poigravao. Njeno raspoloženje nekako u trenu pada...
Silazi stepenicama do svoje sobe. Ulazi u svoju sobu kao i svake večeri. Izlazi na balkon i pali cigaretu. Prebrzo ju je popušila jer je vjetar vraški jako puhao. Sjeda za svoj stol, pali kompjuter. Malo čita, piše, odgovara na mailove. nastavlja dalje. Gasi kompjuter, okreće se prema svome krevetu. Skida vestu. I baš kad se pripremala leći u svoj krevet nekon toliko čudnog dana, i upravo kada je pomislila da čudniji ne može biti, vidjela je nešto sjajno na njemu. Ma ne može biti... Ali je! Nije mogla vjerovati.. Na njenom krevetu, ležao je nepomično, pravi, pravcati pištolj. Tko ga je tu stavio!? Srce je počelo ubrzano kucati, počela se tresti... I što sad...
playing: Janis Joplin - summertime
Post je objavljen 17.06.2006. u 19:25 sati.