I boli... I krvari... I vrišti...
Znate onaj osjećaj? Kada je sve kako treba? Savršeno? Kada se bojite bilo koju stvar napraviti da sve ne upropastite. Kada ste sretni. Kada onoj osobi koja vas čini sretnim svim snagama pokušavate uzvratiti uslugu.
I želi... I pati... I plače...
Odbijate ga. Taj osjećaj. Odbijate činjenicu da sa nekim stvarate vlastitu mitologiju. Vaše priče. Samo tvoje. Samo njene. I veseli ste.
Peče...
Ne mogu više...
Volim...
A boli...
Peče...
Ja njoj štetim. Obostrano ne shvaćamo. Da sam ja njoj štetočina. Stvaram joj bol. Štetim iznutra. A volim ju.
I sada je otišla. Ali vratit će se. I onda opet...
A ona mene čini tako sretnim. Zašto joj dolično ne uzvraćam? A tako želim.
Želim ju učinit sretnom. Zaslužila je to. Više od ikoga.
Jednom, zabio sam njene usne u moje. Jak poljubac. Moji zubi su se zabili u unutarnju kužu usta. I malo krvi je poteklo... Ali je bilo ugodno.
Život boli. A nas dvoje pogotovo. I ispunjavamo se prazninu.
I ništa.
I sve.
Volim te.
Više nego sebe.
I znam. Znam da će jednog dana ovo sve biti materijal za smijanje. Tebi. Meni. Ali sad sam iskren. Kao nikada prije.
Vjeruj mi, malo znaš o meni. I bolje. Da ne pokvariš mišljenje. No znaj jedno. Uvijek... uvijek ću ti se maksimalno posvetiti. Umrijeti.
I plakat ću za tobom. Jednog dana.
Ali se nadam da ona neće za mnom.
Da ću umrijeti u lijepom sjećanju.
Ljudi su se stoljećima pitali... Koja je smisao? Zašto živjeti. Umrijeti. Ljubav. I sad mi je jasno. Podsjetio sam se. Bio sam glup i zaboravio. Ali se vratilo. Ti si vratila....
Hvala ti.
Iskrvavilo je.
I BOLI!!! Nesnosno. I PEČE!!! Neizdrživo.
To je cijena sreće.
Ali sam sretan jer ima nade... čak i za mene... jer veseli ste ako barem dio veselja vračate...
A ja se nadam da je tako!
Post je objavljen 17.06.2006. u 18:49 sati.