Marketing
Nastavak...
Ovaj post će bit bez slika i sa puno štamparskih ''grješaka'' 
Nakon 7 dana što sam proveo svuda samo ne doma ( da,da , radi se naveliko ) , moja kućica moja slobodica mi je počela nedostajati, a sa njome i moja ekipa i zajebancija... pomalo umoran od svirke stvarno sam se zaželio izlaska...jučer sam izašao u grad i izlazak je bio ok...ali ništa više od toga...a danas na jednu lokalnu feštu, gdje sam si lijepo popio, zabavio se vrhunski i sada imam potrebu srat pizdarije koje uvijek mislim kada dođem izvana...nije ni da sam više pijan toliko...nisam ni bio jako...jednostavno raspoložen...isplesao sam se, izglupirao, i sada je vrijeme za nove radne pobjede ( već popodne pakiram kofre i opet na svirku u Istru )...
Postoje neke stvari koje cijenim...cure koje se ne daju na prvu...koje su neosvojive...koje traže da im dokažeš da su posebne...naravno, ne smiju pretjerat u tome.. jer onda opet nije dobro...spominjao sam to u prijašnjim postovima...ali stvarno se oko neke cure treba potruditi...ja sam ispunjen kao mali dječarac kada laganim koracima ipak uspijem curu razuvijeriti od onoga što je mislila o meni...danas sam je sreo...ajde da i meni malo u trbuhu leptirići više prorade, onda barem znam da je vrijedno spomena...polako...ne mislim svoj život potpuno ovdje opisivati...to mi je bedasto...ali neke osjećaje valja zapisati...
Kad ovako dođem doma mislim na 100 stvari. Negdje sam između totalne sreće i totalnog beda, sretan što sam mlad, lud , pun energije, sa 1000 mogućnosti, sa prijateljima, starcima , bratom i svima na okupu, s druge strane mrzim onu stranu životua koja je crna, nedostaje mi Kristina koja je znala sa svima nama biti duša ovakvih fešti, pa kamo je baš nju Bog uzeo, dan danas ne vjerujem, pizdim , lud sam, želim pričati s njom, grliti je, nema je...bila mi je tako draga frendica...tako drago stvorenje...puna života...uvijek za zajebanciju...i samo su jednoga dana javili da je više nema... danas sam na radiju čulo da se na onom prokletom Istarskom Ipslilonu opet deslia teška prometna, poginulo je šest ljudi...16.06.2006. - 6 ljudi- pa da nema vraga u tome....fuj!!!
I onda pomišljam kako se stalno vozimo po tom ipsilonu, kako ljudi pretiču i rade pizdarije, kako i mi jednoga dana možemo postati žrtve...i zašto onda da mislim , da se štedim ? Zašto jednostavno ne živim život pun gas i boli me kurac za sve ? Kadfa me možda sutra neće biti'
A ne valja ni to. Treba imati kočnice u svemu...ja se ponekad lako zaigram...taman kad pomislim dea mije pamet došla u glavu, Bog mi pošalje poruku da moram još puno učiti...recimo, bezazleno odlaženje autom doma nakon 3 cuge...sasvim dovoljno da se negdje zapucaš i cijeli život si zapisan da si pijanac...zar to mi treba ? Neeee...
I svi smo mi svjesni toga...ali to i dalje ponavljamo...jednom ti se obije o glavu...jbg...pizdim na sve to skupa...Pitam se gdej je sada Kiki, znam da nas gleda odozgora, znam da je u ovome sa nama i da se smješi kap što se uvijek smiješila...ne dozvoljava da se bzbediram dokraja...dapače, daje mi snagu da krenem naprijed i da uživam...tjera me da budem čovjek...obožavam život...obožavam ovakve trenutke...obožavam te jebene male stvari koje me čine sretnim...u najmanju ruku sam materijalista...u drugu ruku, nekad se uhvatim kako maštam o skupocjenim pizdarijama koje ću si sigurno kad-tad priuštiti...okružuju me neke skupocjene pizdarije koje sam nekada mogao samo sanjati...ali recite mi : zašto ne ? Pred kim da se ustručavam? Pred ljudima ? Pred sobom ? Ne pada mi napamet...ako i kupim bjesni auto, svi će znati da ''nije ćaćin''....znati će da sam ga sam kupio...ali čemu svi zemaljski gušti nego da se troše, nego da se živi? Zašto se ne voziti s vjetrom u kosi ako si to možeš priuštiti? Zašto ne nagraditi sam sebe?
Dosta o materijalnom...vraćam se onim stvarima koje su najbitnije...bio sam vani sa Antetom, čovjekom kojiće jednoga dana biti kum kada se budem ženio...zato jedan drugoga i zovemo ''Kume''....
Čovjek s kojim mi nikada nije bilo dosadno kada smo izašli udvoje...sdruge strane, čim je netko treći sa nama, zabava se kvari...ali ovaj duo je neponovljiv...uvijek nam je do jaja...kada s nekim možeš pit, pričat, pjevat, i znat da ti netko u svakom trenutku čuva leđa makar napravio najveću pizdariju...kada jedan drugog do neba hvalimo pred ženskim rodom , a one umiru od smijeha...evo, za takve stvari se isplati živjeti...ponekad pijani u 4 ujutro uzmemo gitare, odemo na balkon , sviramo blues i svi susjedi nam vjerovatno jebu sve po spisku, ali mi ŽIVIMO taj tren....ostavljamo tragove...netko će jednom reći- ona dvojica luđaka koji su nas budili pjesmom ujutro...da, pjesmom...nismo razbijali, nisamo vikali....veselili smo se pjesmom i osjećali svakom svojom trunčicom ono što sviramo...onaj tko bi to zamjerio nije čovjek...
Shvaćam da ću zauvijek biti jebeni sanjar i da ću uvijek blejati u zvijezde, nečemu se nadati i znati da je predamnom cijeli svijet...obožavam planirati tu budućnost...obožavam čekati sutra...dogodilo se toliko stvari posljednjih dana o kojima ću sigurno pisati...jedna od tih je da je moj brat osvojim nagradu publike u Kninu na dječjem festivalu...pa tko ne bi bio ponosan ? Lud sam od sreće...obožavam kovati planove za dalje...nemate pojma koji je to osjećaj kada tvoja krv, tvoj najbliži, krene tvojim stopama i drži nagradu visoko u rucim kada stojite zajedno na pozornici dok vas voditelj predstavlja, a kamere blicaju...kada te netko šiša, i u tome trenutku je veći od tebe, iznad , i ti si sretan...jer da je bilo tko drugi, bio bi ti povrijeđen ego...a onda postaješ svjestan kako dolaze neki, kako bi rekao Balašević : '' Neki novi klinci ''....
Prođu te trnci , okreneš se iza sebe , a ono :
'' kroz maglu treperi
devet sveća na torti
kad sam dobio par mandarina
i malog belog zeca...''
Kroz moju maglu trepere moji snovi, kada sam prvi put shvatio da je glazba moj životni put, moji prvi trenuci sa prvim bandom , moji prvi uspjesi...sve je to tu, unutra, u srcu...sutra bi mogao objaviti autobiografiju, ali neću...čekat ću neku godinu...možda jednom i ovaj blog izađe u papirnatom izdanju, tko zna ?
Jedno je sigurno- ono što zapišeš u pjesmi , nikada neće biti izbrisano....nestat ćeš ti, ali tvoji snovi i tvoje riječi , zauvijek će živjeti u onima što dolaze, a uz malo sreće, tvoje stihove svakoga dana pjevat će NEKI NOVI KLINCI....
Post je objavljen 17.06.2006. u 05:02 sati.