Marketing
Hier kommt die Sonne
np: Savage Garden, To The Moon and Back
Yahoo! Danas je bio mrzli dan. 
Tako mrzli da sam ga prespavao, LOL. Nešto je hipnotizirajuće u molarnoj provodnosti što je izazvalo višesatni san. Izbalio sam bilješke.
Ono što je najgore kod ovakvih dana jesu susjedi i to susjedi s djecom. Kad je jako vruće djeca polude. Posve ih shvaćam; i sam sam bio takav. Joj gdje su ta bezbrižna vremena divljanja iza kuće (što bi uključivalo i piromaniju mojih mlađih susjeda koju sam ja nadgledao na nagovor njihove bake koja mi je, jeba joj pas mater lajavu, ubila mojeg dragog mačka prije skoro 10 godina) kad je svijet izgledao tako poletan, svaki gušter je bio moj, svaka vlat trave zelena, a svaki #FFFFFF oblak jezdio preko #0066FF neba...
Ono što je još gore je to kad su susjedi bogata marva koja ima bazen!
Onda zovu približno tucet djece (tucet, meni neopisivo glupa riječ, znači skup od 12 jedinica) koja igraju nogomet i skaču u vodu. Zabavljaju se dok ja buljim u grčka slova u jednadžbama i ne ide mi baš sve u glavu.
Od te dječje opijenosti zabavom, vrište. A ja buljim. Oni vrište. Ja buljim. Ne u njih. U papir. Ne volim djecu osim ako nisu dojenčad. Novorođenčad je gadna i smežurana. Mislim, ne da ih volim seksualno. Nisam pedofil.
U sobi je prevruće. Idem smočiti kosu i gledam u ogledalo naslonjen na umivaonik. Keine Lust. Zavjesa tuše se miče. Valjda Frank nije izašao. Nije, to je propuh.
Sve bi bilo super da su im roditelji pozorniji pa da im kažu da nije normalno vrištati od podne do 7ipo navečer.
I sam sam bio vrlo živahan kao mali, što je smetalo mom ocu koji to iz tko zna kojeg razloga nije mogao podnijeti (a navodno je bio farabut u mladosti; tal. farabutto = nevaljalac ili tako nekako). Tata , ako ovo čitaš, oprosti.
Volio sam eksperimentirati, sve gledati, trčati okolo. Vatala, vatala, weeeeee! Struja, jupiii! Vatala, struja! Vatala, vatala, kornjače! Jupi! Kornjače, struja, vatala! Jeeeeeeeij!
Osim nogometa. Prilično ga mrzim iz nekih razloga koje sad neću navoditi. Zapravo nogomet je bio OK ako bih ga igrao sa susjedima u sumrak, koji bi za loptu uzeli tenisku lopticu natopljenu "nitrom" (nitro razrjeđivač, toluen i ostali prijatelji, da...).
Lopta je letajući okolo ostavljala metar dug narančasti vatreni trag i to nas je jako zabavljalo. Zvuk je bio fora. Nešto kao "uuhhhh" kad vam se plin na štednjaku zapali odjednom, samo puno dulje i uz mijenjanje visine tona. Što lopta išla brže, to je zvuk bio viši. Kao mali mlažnjak. Neprirodni zvuk koji bi sigurno preplašio SNI koja je, BTW, jako dobro pojansila konjukciju Saturna i Marsa, posjetite i pogledajte.
Nitro isparine, sumrak, smijanje...
Sjećate li se vi vašeg zadnjeg dana bezbrižnog djetinjstva?
Ja otprilike da. Naopačke metar ispod mora, gledajući u tekuće nebo iznad sebe, znao sam da je kraj. Što je najčudnije, ta mala sentimentalnost se pokazala istinitom. Oštro su prestale igre. Nekako sam znao da je kraj. Tužno, istina.
Koliko god smo divljali, nikad nismo divljali cijeli dan. Umorili bi se, pa bi ljenčarili ispod trešnje ili u polju trstika. A ovi ovdje vrište cijeli dan. I onda u meni raste poriv za ubijanjem. Poriv koji niti gađanje koseva laserom u oči ne može utažiti (kad ih pogodiš ponašaju se kao da ih jedu buhe). Mislio sam ih gađati (ne koseve nego djecu, nisam manijak) kamenjem, ali kamenje je u zagrebačkoj zemlji posebno teško naći. Uostalom, na katu sam. Pa je tako gađenje propalo.
Kad si mali misliš da si centar. Da si orijentacijska točka, da si mjera svega. A kad odrasteš malo vidiš da zaista postoje nova djeca i tao razočaranje, to shvaćanje da nisi poseban te dotuče. Periodno ili odjednom. Shvatiš i da su odrasli samo zbunjena djeca.
I tako oni.. je li... na mrzlom suncu, u gotovo 50°C, skaču cijeli dan.
Hm, možda dobiju rak kože kad budu veći.
Onda će možda doći meni.
Tko će se onda smijati?
Post je objavljen 16.06.2006. u 23:42 sati.