Blagdan. Ne radi se. Cijeli ću se dan uljepšavati, to sam čekala. Večeras imam blind date zahvaljujući kom sam gotovo i zaboravila na poziv koji sam, sada već nerealno, očekivala.
Ma šta se dogodilo, ideja prvog datea me uvijek ispuni nekom neobjašnjivom radošću. Vjerojatno je to zbog nade... nade da će, ovaj put, sve biti sjajno, i da ću ovaj put sve učiniti kako treba. Sama ideja je dovoljna za sreću, premda negdje u podsvjesti znam da me čeka još jedna poludosadna večer s frajerom s kojim nemam ništa zajedničko. Ali nada, nada je dovoljna za sreću.
Nalazimo se na ulazu u trgovinski centar. Stižem na vrijeme puna nekog djetinjeg veselja bez pokrića. Čovjek stoji pred trgovinskim centrom, i iznenada znam da je to taj čovjek. I bez ijedne riječi znam da na njega ne želim potrošiti niti pola sata uz kavu.
Hladno ga prolazim i ulazim u centar, ne vjerujući da činim to što činim. Ne pojaviti se na date-u; ne, to nije lijepo. A opet... spasla sam nas oboje; može se to i tako promatrati.
Uzimam telefon, zovem D.
- Baby... nećeš vjerovati. – D. zna za date.
- Šta je bilo?
- Ja pobjegla s date-a.
- Hahahha. Zašto?
- Ajoooj. Vidla frajera... ajme katastrofa; sjedi, jedan! Nije mi se dalo niti upoznavat. Misliš da je to u redu?
- Pa ono... nije u redu, a opet... radio sam to i ja. Ljudi to rade, ne brini.
- Uh. Dobro. Čudno se osjećam.
- Koka, odi u kino... počasti se... da odagnaš stres.
- Da. Imaš pravo.
Da. Trebam nešto. Ne mogu tek tako otići doma. Telefon uporno zvoni. Ne javljam se. Ne mogu tek tako otići doma.
Zovem S.
(S. je moj emotivni ekvivalent Kraha iz 1929., no nakon što se stvar smirila, naš je odnos opet postao normalan, tako da sam nas spontano počela smatrati prijateljima, opet. Osim tog, bili smo susjedi; i ako je netko od mojih u blizini, to je vjerojatno on.)
- Hej!
- Hej! Pls, reci da si u blizini. I reci da ćeš me spasiti.
- Hajde, dođi. Znaš gdje sam.
S. lijena poslijepodna i večeri provodi u lokalnom klubu. Uskoro ga vidim – telefon ne prestaje zvoniti – i puštam ga da me uzme u zagrljaj dok čujem vlastiti glas:
- S.; sjajno što si ovdje. Trebao mi je netko da me spasi. – Zapravo mi nije jasno zašto tako dramatično doživaljavam bijeg sa blind date-a; ali jesam potresena. Njegov je zagrljaj upravo ono što trebam.
- Sve okay, babe. Sjedi. Je li sve u redu? Telefon ti zvoni.
- Sada jest. Jest. A telefon? Ma ignoriram ga. Moram ga ignorirati večeras.
- Okay. – ono što kod njega najviše volim jest što nikada ne postavlja pitanja.
- Nego, baby... danas mi je rodjendan.
- Ajme! Wohoooooo! For he's a Jolly – Good – Fella... – čujem se kako pjevam.
- Pa... cheers.
I u tom je trenutku sve stalo na svoje mjesto. Svijet se iznenada ispravio.
Dok smo odlazili doma, u gužvi lica ugledah Gospodina Posebnog kako sjedi s ekipom. Uhvatio je moj pogled. Nismo se pozdravili; i u tom me je trenutku obuzeo neobjašnjivi osjećaj trijumfa. Prolazila sam ulicom sa nekim drugim čovjekom, i Gospodin Posebni je to vidio.
Da sam planirala, ne bi ispalo tako dobro.
Posjetila sam S. Nekako se činilo okay. Nisam razmišljala je li to mudro, niti kuda to vodi... on je bio čovjek koji me je spasio kada mi je to bilo najpotrebnije, i ništa drugo nije bilo bitno.
Dok smo ležali blizu nježno se zbližavajući dodirima u kojima nije bilo traga seksualnoj slutnji, dok nije bilo jasno gdje prestaje on a počinjem ja, pomislih kako smo, ne htijući, oboje nestali s onu stranu zaborava.
Žena u crvenoj suknji i čovjek koji ju je spasio.
Spavao je kada sam se iskrala ostavljajući nezamjetni trag, nespretno napisanu poruku... 'Happy B-Day!'
Pa... Sretan Ti rođendan, Anđele...
Post je objavljen 16.06.2006. u 15:59 sati.