Pregled posta

nestrpljivo očekivani nastavak

Savladavajući stepenicu za stepenicom u meni se izmjenjuju različiti ojsećaji pračeni bolnim ozeblinama. U jednu ruku osjećao sam toplinu jer sam se približavao nečemu što je u meni budilo asocijacije na dom, a u drugu ruku nelagodu jer to nešto mi se i dalje činilo nepoznatim i tajanstvenim. Nesvjesno, ruka mi je posegnula za kvakom. Koji sam ja idiot, ostavio sam stan otključan. Odmah s vrata dalo se uočiti da se radio prilično velikom stanu koji je, opet, djelovao moj, no ne u potpunosti, nekakva čudna hipoteka bila je nad njim, djelovalo je plastično to što sam osjećao prema njemu. Moj, nije moj? To sada nije bitno. Kroz poprilično dugačak hodnik ulazi se u velik dnevni boravak, pod je tu malo spušten, za dvije stepenice, tako da uz sjeverni zid imate zgodan dio namjenjen za sjedenje, a načinjen od bijelo obojenog zida i savršeno ispoliranog parketa. Kada se spustite te dvije stepenice čini vam se kao da ste u puno većoj sobi. Dnevi boravak je odavao dojam ljekarne, tu su samo bijeli kožni dvosjed, bijela fotelja, ogroman TV, prekrasan benjamin i velika slika jezera s ogromnim okvirom. Zaljubio sam se u ovu sobu, pomislivši na to osjetio sam nagli udarac ega, koji me malo razbudio i oraspoložio, stvarno imam stila. Desno od dnevnog boravka, odmah na početku, kod stepenica, nalazi se hodnik koji graniči sa spavačom sobom, kupatilom i kuhinjom. Iako malo, zbog rasporeda stvari kupatilo djeluje prostrano. Masažna tuš kabina, ormarić, veliko ogledalo, wc, umivaonik, sve savršeno, čisto, bijelo. Idealno se upotpunjuje sa modrom pozadinom. Spavaonica je jako tamna, samo jedan prozor sa teškim zastorima kroz koje svjetlost još teže ulazi, no cijeli dan nisam vidio niti zrake sunca. Otvaram prozor i podižem pogled prema nebu, a njega nema!



Samo sivo-prljavo-bijela ploča visoko u zraku. Što je ovo? Odjednom me uhvati vrtoglavica.
8:30 Gladan sam! Ulazim u kuhinju. Svjetla je, ne znam kako ali ovdje kroz prozore ulaze zrake sunca. Obojena je nekako toplo,žuto-naranđasto. Elementi su svijetli, sve je puno elektronike, no nigdje hladnjaka. Gdje je? Sve sam preokrenuo, da bi na kraju shvatio da se nalazi ugrađen u jedan od elemenata. Gladan otvaram hladnjak razmišljajući što bi volio u njemu naći, opet nekakve čudne misli mi se zavrte glavom, no ovaj puta želudac je imao zadnju riječ i nije dozvolio nikakve analize situacije, već je tražio da stavim nešto u njega.
Hladnjak je bio pun nekakvih energetsko-makrobiotičarsko-vegeterijanskih stvari, sve složene u mutno bijele plastične posudice raznobojnih poklopaca, svaka sa svojom naljepnicom na kojoj je jasno stajalo naziv, energetska vrijednost i rok trajanja, iako jasno otisnut datum nisam prepoznao, a to se može zahvaliti mome želudcu, pod čijm sa utjecajem dograbio koliko sam god posudica uspio sa dvije ruke, te još bocu eviana koja je stajala ugodno rashlađena u vratima hladnjaka. Sve sam alge i bilje,kako bi se čovjek od toga trebao najesti, no ukusno je. Nakon kratke večere, pošto sam umirio želudac, odlučio sam malo razmisliti, pokušati umiriti i sebe. Nisam se mogao osoboditi dojma da ipak sanjam. Otišao sam u radnu sobu, iz koje se, kao i iz dnevnog boravka, izlazi na balkon, malo se opustiti. Osim mini teretane, ultraX 300, koja stoji u kutu, tu je još pisaći stol sa laptopom, velika, crna, kožna fotelja za masažu i piano. Piano? Sjedam i prije nego što sam uopće pokušao, ruke su letjele tipkama koje su stvarale ugodnu ali neprepoznatljivu melodiju. Nevjerovatno! Bogat sam, sviram, izgubljen... Zazvoni telefon! Gdje je sad on?
zvon U hodniku?!? Ne! zvon Spavaća soba?!? Ne! zvon Kuhinja?!? Ne! Fascinirala me brzina kojom sam se kretao po stanu. zvon Na balkonu?!? Evo ga!
- Halo – uspio sam izustiti sav zadihan
- Gospodine *#$%&, Vi ste? – upitao je netko poznatim glasom
- Da – Da? Tako je promrmljao ime, da samo mogu pretpostaviti da se radi o meni, ipak ovo je moj telefon, iako kad malo bolje razmislim... jedino ime koje mi izvire iz sjećanja je... Damien
- Baš mi je drago što vas čujem – zvučalo je nevjerovatno srdačno – jeli vam bolje? Nećete se valjda prehladiti?
- Ne, skinuo sam mokru odjeću – zbunjeno – a tko ste vi?
- Zar me se ne sjećate – izgovorio je to pomalo tužno – pa ja se vama sviđam – odgovori uz dječji hihot,osjetio sam da su mu se obrazi zarumenili – a i vi meni – nastala je tišina
- Ja sam Mark - nakon toga je ponovo ušutio čekajući na moj odgovor. Iako nisam htio, nešto me je tjeralo da prihvatim igru. Nakon još nekoliko trenutaka šutnje konačno sam odlučio odgovoriti
- Ah da, Vi ste onaj zgodan mladić kojeg sam upoznao na kupanju – uz lagan smješak, pokušavao sam djelovati što uvjerljivije
- Nema potrebe za takvom formalnošću, zovi me Mark- rekao je – i molim te nemoj me persirati – zvučalo je kao da se znamo godinama
Nije problem da ja njega oslovljavam sa ti, ali to što je on sebi već uzeo za pravo oslovljavati me tako malo me zasmetalo, no nisam, iz ne znam kojeg razloga, uspjeo suprotstaviti se.
- Možemo li se naći – izletjelo mi je
- Da, nadao sam se tomu – odvrati veselo, poput zatreskanog osnovnoškolca – u parku kod Magellanovog spomenika - i spusti slušalicu
Ostao sam skamenjen. Upravo sam si dogovorio spoj s muškarcem! ?!?! Opet mi je muka,moram na zrak. Krenuo sam prema balkonu, otvorio vrata, no to više nije balkon već stubište i ja silazim. Nalazim se ispred zgrade, a vani je potpuno druga slika. Sve se promijenilo. Zgrade više nisu mutne, sada se i one jasno vide, no moja postaje mutna, više mi nije dostupna. Krećem se, a kako prolazim porde nečega, to također postaje mutno i nedostupno. To sivilo koje me prati izjeda ovaj sunčani dan svakim mojim korakom. Cilje mi je predodređen, netko je već naumio gdje moram ići, oduprijeti se ne mogu, jednostavno hodam. Nelagoda, zbog straha, straha jer se ponovo krećem ka nepoznatom. Već sam pokorio pola grada ovim sivilom koje širim, a čini se da ću i ovaj preostali dio, jer mi još ništa ne govori da sam blizu mjesta gdje bi trebao doći.
10:27
Tek sada primječujem da osim Marka cijeli dan nisam vidio niti jednu osobu, niti jednog čovjeka, čudno. Ne znam zašto, no to me ovaj puta ne zabrijanjava, možda zato što je danas cijeli dan pomalo čudan, a ovo mi ne djeluje toliko važno s obzirom na to da polako osjećam u sebi prisutnost tog mjesta kojem idem...


Post je objavljen 16.06.2006. u 13:48 sati.