Zmije su nas čuvale od pokislih kišobrana. Otisci žvake na svim tim popločenim ulicama. Imam lice koje ne prepoznaješ. Imam dlanove koje ne poznaješ. Veliki zmaj iznad glave rigao je vatru. U veliku pećnicu. Gdje smo svi pekli kruh. Dobro skriveni od jedinstvenih matičnih brojeva, koji su nas pokušavali upecati malim udicama. Svjetlucavim. Kretali smo se pomoću DNA lanaca. Vukovi su nas pratili u stopu a mi smo znali da 20 do babe i nije neko zvanje. Karte. Do tamo. Gdje nisam. Nisam ti vidio oči, ali tvoj se pogled probijao kroz izmaglicu nastalu na cesti. Kiša je padala urnebesno, od tla prema nebu. Ulazila mi je u nos. Ali, to mi je stvaralo neku čudnu ugodu. Uskoro sam ležao na cesti a kiša je padala, tj. dizala se iz mene. Ti si bila ja, a ja sam bio ti.
Post je objavljen 16.06.2006. u 12:05 sati.