Marketing
...Forever in our hearts...
Htjela bih vam svašta napisati, ali ne mogu…ovo je samo da vam se javim, još se nisam oporavila od svega i još uvijek nisam najbolje. Ja samo plačem, plakala sam tri dana prije, u srijedu sam plakala u školi i skoro cijelo popodne pa ponovo navečer, jučer navečer sam opet plakala…jednostavno mi ne ide drugo nego plakanje…znala sam da će mi biti teško, jako teško, ali nisam niti zamišljala da ovo može biti toliko strašno…Matea je sve super rekla, stvarno su bili najbolji osmaši ikad i neće biti takvih kao oni, a cure; najbolje ste, nikad nismo imale bolje frendice od vas i nikad ih nećemo imat, molimo vas nemojte nas zaboravit….
…..ajoj, kaj ćemo bi bez svih njih…svi će mi faliti, čak i oni koje mrzim, i njih bi natrag…Najteže će mi biti bez cura…Marty, Tea, Petra, Sandra, Mony, Matea P, ma sve one…al' isto tako ne znam kako ću bez Terzinha…još mi nije došlo do glave da ga možda nikad više neću vidjet…evo, i sad opet plačem… sjedim za kompom, pišem ovaj post i brišem suze koje opet samo klize niz lice…ja neču više plakat!!!! Ali jednostavno ne mogu prestati…ne mogu…kako ću bez njih, kako ću bez NJEGA?!! Sve je gotovo…kad bih bar mogla s njim razgovarat, al ni to ne mogu….GOTOVO je...ne mogu više pisat, ako se ikad oporavim od ovog svega napisat ću vam normalan post, do tada, ćete čitat kako plačem…puno pozdrava svima, a posebno našim osmašicama koje su najbolje cure na svijetu, koje će uvijek ostati u našim srcima, bez obzira na sve…..cure, volimo vas i nemojte nas zaboraviti….I naravno osmašima bez kojih ova škola nikada neće biti ista..veliki pozdrav svima i pussa "mom" Terzinhu koji će uvijek ostati, Love Of My Life....
...pussa svima….GOODBYE LJUDOVI, UVIJEK ĆEMO VAS VOLJETI.... 8.A DUGAVE (05/06) ŽIVI VJEČNO!!!!
Nije pjesma al nešto moje je...
''…Ponekad se osjećam kao da su me svi ostavili. Kao da sam ostala sama na rubu beskonačne provalije. Hladno mi je i sama sam. Tužna sam i usamljena. Ne znam što da učinim. Ponekad mislim da nema drugog izlaza nego skočiti i sve zaboraviti, ali nekad to baš i nije najbolje rješenje. stojim tamo sama i očajna, gledam sunce kako danju sjaji, a noću dolazi mjesec i obasjava svu onu tamu oko mene. Dolazi crni oblak i prekriva i mjesec i tisuće zvijezda. Sjedam na pod i razmišljam. Imam tisuće pitanja koje nemam kome postaviti…treba mi samo jedan topli zagrljaj…osjećam se kao da nemam izlaza. Osoba koju najviše volim me napustila i ne razmišlja o meni. On ne zna koliko ga volim i što bih sve dala za njega. Svi su otišli…kad bi bar znali kako mi je teško i koliko plačem…vratili bi se bar me zagrliti i utješiti…kad bi znali koliko ih volim…koliko patim bez njihovih osmjeha i priča…da sam im bar malo značila bar bi me zagrlili..prije sam bila sigurna da me vole, a sada se pitam i sve više sigurna sam da ih nije briga za mene i da će me prije ili poslije zaboraviti…tužno je i ja opet plačem. Ne želim ovu godinu samo tako zaboraviti, ne želim da prođe kao da se ništa nije dogodilo…ne želim da me zaborave i da odu…da ostanem bez njih….kako bi htjela još malo biti s njima…sva moja pitanja propala su u duboku provaliju, ali jedno je ostalo, ZNAČIM LI IM IŠTA?''
BY: Teich in tears
Post je objavljen 16.06.2006. u 09:28 sati.